Dr. Kenan Crnkić - Pazi kojeg vuka hraniš

Mene često vesele male i drugima čudne ili nevažne stvari npr. kada u naslovu neke knjige ili nekom tekstu, pjesmi i sl. primijetim spominjanje priče, pjesme ili događaja koji je i meni drag. Takvi rijetki trenuci me ispune radošću jer još netko voli istu priču koju volim i ja pa stoga možete zamisliti moju radost kada sam čula da će moj dragi Fokus objaviti knjigu naslova "Pazi kojeg vuka hraniš" jer to je poanta moje najdraže priče koju sam prvi put pročitala u knjizi Njegove Svetosti Sacinandana Swamija Put velikog rastanka. Budući da nigdje drugdje nisam čula za spominjanje te priče odmah sam poželjela znati sve o autoru i knjizi u kojoj se spominje moja najdraža priča pa sam naravno guglala: "Kenan Crnkić autor je balkanskih bestelera o uspjehu i sreći.

Njegova prva knjiga ”7 tajni uspjeha”, kao jednostavan i praktičan vodič do uspjeha, izazvala je svojevrsnu senzaciju, oborila sve rekorde prodaje, u roku od samo 10 dana od izdavanja izbila na prvo mjesto, a u prvoj godini doživjela svoje nevjerovatno 10. jubilarno izdanje, kao i prevod na više stranih jezika.

Knjiga, znakovitog naziva ”Pazi kojeg Vuka hraniš” druga je knjiga ovog iznimno popularnog autora, napisana sada već prepoznatljivim stilom koji odiše lakoćom čitanja istovremeno proizvodeći neki neobićni oblik instant motivacije i zadovoljstva. Ovo je knjiga  o sreći. Kako je pronaći, postići i trajno zadržati u našim životima.

Doktor je ekonomskih nauka i profesor na Ekonomskom Fakultetu u Sarajevu. U teorijskom smislu školovao se na brojnim univerzitetima u zemlji i inostranstvu, a specijalističke studije uspješno je okončao i na poznatoj Harvard Business School  Sjedinjene Američke Države.

U praktičnom smislu dr Crnkić uspješno je rukovodio multimilionskim korporacijama i fondacijama u privatnom, ali  i državnom vlasništvu." Izvor: http://drcrnkic.org/

Dan ili dva nakon moje više ili manje zadovoljene znatiželje, draga ekipa iz Fokusa poslala mi je knjigu na čemu im od srca zahvaljujem jer je držanje knjige u ruci konačno zadovoljilo moju znatiželju iako ne u potpunosti, ali krenimo redom.
Knjiga je na prvi pogled vrlo elegantna, mala, crna, tvrdi uvez, srebrna slova (prva misao: Ovo je kao mala crna haljina, ali među knjigama :) ). Otvorim prvu stranicu piše na crnom papiru velikim bijelim slovima: UMRIJET ČEŠ + veliki pješćani sat (prva misao: Pa ok al' ne bih baš sad). Progutam knedlu i okrenem stranicu piše opet na crnom papiru velikim bijelim slovima ali ovoga puta: POČNI ŽIVJETI + veliki pješćani sat (prva misao: Ovo će biti zanimljivo).
Potom autor kroz 7 poglavlja vrlo vizualno privlačne knjige progovara i savjetuje o sreći u tome mu pomažu motivacijske priče i citati poznatih osoba kao npr: Steve Jobs, Zig Ziglar, Meša Selimović, Pablo Picasso i mnogi drugi. Autorova premisa je da svaki dan dobivamo poklon od 86400 sekundi koje bismo trebali iskoristiti da budemo sretni i uspješni jer nikad ne znamo kada će poklon prestati stizati. Priče u knjizi su divne, meni većinom poznate i drage, neke od njih su u mom folderu s citatima, većina od njih biti će poznate svima na njih smo naletjeli "skrolajući" društenim mrežama ili ih dobili u mailovima od kolega i prijatelja što ne umanjuje njihovu ljepotu, poučnost ili sposobnost da uljepšaju dan. Knjigu sam pročitala dvaput; jednom brzo i potom još jednom polako kroz tjedan dana i oba puta zaključila sam isto: Nedostaje mi zašto! Kako to mislim?! Pa pojavila se moja vječna suputnica znatiželja. Ja znam zašto volim neku priču ili citat znam na što me nadahnula i kako mi je uljepšala život te još više zašto bih ju nekome preporučila. Ono što ne znam je kako su to priče, citati i prakse koje nam preporučuje promijenile, unaprijedile i uljepšale piščev život, što ga je nagnalo da ih stavi u knjigu? Voljela bih znati što znače njemu osobno Nadala sam da ću ga to moči sama i pitati kada sam čula da dolazi na Interliber potpisivati knjige, ali nažalost zbog velike gužve nisam uspjela, ali sam uspjela dobiti potpisanu knjigu i fotku te biti na promociji.
Na kraju, da, preporučam ovu knjigu kao početnu točku za Vašu knjigu, bilježnicu, folder, Instagram profil, fb stranicu u koji ćete stavljati priče citate, slike koje u Vama potiču ljepotu, sreću, radost, nadahnuće ukratko onog dobrog vuka. Za kraj uživajte u mojoj najdražoj priči na svijetu (ujedno i posljednjoj u ovoj knjizi), ova priča je tada 14-godišnju mene potakla na čitanje mnogih knjiga i probudila u meni glad za istraživanjem i učenjem, a sada će nadam se nekome barem uljepšati dan:

Gwen Bailey - O čemu razmišlja moj pas?

O čemu razmišlja moj pas? - Iskreno mislim da se svatko tko ima psa to zapita najmanje jednom dnevno, a oni koji imaju više pasa i češće... Ovu zanimljivu knjigu objavio je PROFIL, (više o knjizi), a ja sam ju kupila na Aukciji za pomoć udruzi Deseti život iz Splita (Aukcije za pomoć udrugama i pojedincima koji pomažu napuštenim životinjama su moj najdraži način nabavke knjiga pa ću kada god budem pisala o knjizi nabavljenoj na taj način staviti i link gdje sam ju nabavila s nadom da ćete kliknuti i pridružiti se). Ovu knjigu napisala je Gwen Bailey, stručnjakinja za ponašanje životinja.
Knjiga je podijeljena u veća poglavlja koja opisuju život pasa kao društvene životinje, život u hijerarhiji, prehrambene navike i spretnost pasa, slijedeći naraštaj (odnos pasa prema štencima), kako psi shvaćaju sigurnost te odnos pasa i ljudi. Unutar svakog poglavlja slikom su prikazani psi u položajima koji su nam uglavnom dobro poznati te su iscrpno objašnjeni nakon čitanja objašnjenja shvačam da iako su nam položaji dobro poznati ponekad ih tumačimo posve pogrešno, što nas može dovesti u opasnu situaciju ako pogrešno protumačimo ponašanje psa s kojim se ne poznajemo. Potom na kraju svake stranice postoji odlomak jeste li znali koji nudi puno zanimljivih činjenica o psima npr: Jeste li znali: Dio nosa za otkrivanje mirisa je 37 puta veći u pasa nego u ljudi, a dio mozga koji prerađuje podražaje koji dolaze iz nosa u pasa je mnogo veći i složenije građe od istog područja ljudskog mozga.
Ovu knjigu smatram iznimno zanimljivom i korisnom kao izvor boljeg upoznavanja pseće vrste općenito i kao izvor informacija te mislim da bi bila zanimljiva kako ljudima koje je već osvojio pas tako i onima koji još rzmišljaju o takvoj vezi ili onima koji se boje i samo žele bolje razumjeti pse u svojoj okolini. Za razliku od većine kinološke literature u knjižarama ova knjiga je prihvatljivija cijenom što je dodatan razlog da ju imate na svojim policama. Za kraj jedna zanimljivost: ova knjiga je tiskana i uvezana u Kini te ima poseban miris i nakon godinu dana što ju imam, korice i papir su također posebni na dodir. Nadam se da će vam ova knjiga pomoći da saznate o čemu razmišlja ne samo vaš pas nego svi te da će vam postati drag priručnik.

Cody McClain Brown - Propuh, papuče & punica, Vodič za preživljavanje u Hrvatskoj

Ivin i moj doticaj s ovom knjigom dogodio se neočekivano, malo ću citirati jedan dio iz Cody-jeve knjige jer baš dočarava način kako smo mi došle na promociju njegove knjige.

"Život je čudan. Baš kad krenete prema jednom odredištu, zapušu vjetrovi sudbine i odvedu vas na neko potpuno drugo mjesto."

Kao što sam ranije spomenula bile smo pozvane na promociju jedne knjige i na njen tulum, ali kako je tulum bio organiziran na teško dostupnom mjestu za osobe s posebnim potrebama (kolica), kada smo čule da se održava još jedna promocija odlučile smo ostati. Uzele smo knjigu u ruke, pročitale naslov koji nam je bio nespojiv s riječju vodič, zatim ugledale naslovnicu knjige gdje se nalazi par bosih nogu na šljunčanoj plaži s malim morskim ježičem. Što se opet ne slaže s naslovom knjige papuče, a slika je bosih nogu, e dragi Cody odmah si nas na početku zaintrigirao, zbunio.

Ovo je fenomenalni vodič iz očiju splitskog zeta Cody-ja, vodič koji nam prikazuje kulturološke, financijske/ekonomske, političke, društvene razlike između Hrvatske i Amerike. Moram priznati da je ova knjiiga imala kod mene jako puno miješanih osjećaja, imam dojam da ih knjiga malo i sama nameće, ali najviše me je nasmijala i dala osjećaj sreće. Sreće, jer mi je Cody ukazao kako mogu biti jako sretna što živim u zemlji gdje je ljudima još uvijek stalo jedno do drugih, gdje će vam ljudi pokušati pomoći, gdje će vas nahraniti i dobro ugostiti, HVALA ti Cody što si nam ovom knjigom ukazao koliko možemo biti sretni što živimo u društvu gdje nam je bitno da za ručkom svi budu siti i zadovoljni, da kada dolazimo i odlazimo od nekuda da mislimo na svoje bližnje te da ih počastimo nekom sitnicom iz mjesta kojeg dolazi.

Naravno imamo i mi nekakvih društvenih nedorečenosti koje bi trebali promjeniti, koje je Cody na vrlo lijep i čak dosta pozitivan i humorističan način opisao, a to glasi ovako iz 27 poglavlja Redovi "... Najveći redovi koje sam u životu vidio prije dolaska u Hrvatsku bilu su 1988. u Disney Worldu. Zapravo, činilo mi se da se Disney World sastoji isključivo od redova, što je zajedničko Hrvatskoj i "najsretnijem mjestu na svijetu". Razlika je u tome što vas većina redova u Disney Worldu dovede do atrakcija poput Pirata s Kariba ili Kuće duhova. Većina redova u Hrvatskoj dovede vas do potrebe da se sagnete kako biste razgovarali s nekim kroz uzak prorez u staklu šaltera. Hrvatski redovi puki su simboli diskriminacijskog (i često neučinkovitog) sustava. Na dvije strane tog šaltera nalazimo se MI i ONI. Oni imaju moć, informaciju, pristup. Oni - bolnčari, birokrati, prodavači karata. Red je poput niti života, dok mi poredani pred Suđenicima čekamo da vidimo hoće li nas doktor primiti, imamo li sve papire za vizu, osobnu iskaznicu, parkirnu dozvolu. Ili stanemo u red čisto da pitamo gdje je neki drugi red. Želite nešto u Hrvatskoj? Da? ONDA STANITE U RED!!!..."

Dio knjige zbog kojeg sam vrištala od smjeha je kada punica Vida pije kavu i pokušava pušit cigaretu u Americi, odmah sam si u glavi složila sliku svoje majke koja na isti način promatra papirnatu šalicu od Starbucks-a, a vi dragi čitatelji ovoga bloga, ukoliko želite smijati se i vidjeti razlike između Hrvatske i Amerike, vidjeti kako se Cody snašao u Lijepoj Našoj, jednostavno ćete morati pročitati i uživati u ovom vodiču koji je izdao Algoritam. Više o knjizi 

A Cody-a možete pratiti i na Fb-u.

P.S. Ja sam tu iza objektiva,  a Iva je na fotkama

Andy Weir - Marsovac

Na čitanje ove zanimljive knjige u izdanju ALGORITAM (više o knjizi), osim činjenice da svi pričaju o njoj i o filmu po njoj te da je Matt Daemon nominiran i dobio hrpu nagrada za utjelovljenje glavnog lika ove knjige, osim svih tih činjenica na čitanje me najviše nagnao prilog koji sam vidjela na tv o misiji Mars One. Mars One je jednosmjerna ljudska misija za Mars s ciljem naseljavanja i života na Marsu s planom polijetanja 2026. Znači ne u filmu, ne u knjizi nego u stvarnosti. Naravno moja mašta se rasplamsala i upravo u tom trenutku jedan dragi prijatelj mi donosi ovu knjigu.
Mark Watney je astronaut jedan od sretnika odabranih da šeću površinom Marsa, a šestog dana misije i jedini jer ga posada ostavlja na Marsu i prekida misiju misleći da je Mark poginuo od posljedica pješčane oluje. Naravno, Mark je živ i dolazi svijesti te shvaća da je sam na cijelom planetu i tu počinje njegova borba za preživljavanje na ovom iznimno negostoljubivom planetu bez mogućnosti komunikacije sa NASA-om tj. Zemljom. Dakle, nema načina da ikome dojavi da je živ, ima ograničene resurse (kisika, vode i hrane) te iznimno negostoljubivu okolinu u kojoj samo jedan pogrešan korak ili inače malena greška ili previd mogu značiti smrt. Na sreću Mark Watney ima još nešto - nesalomljiv duh te se odbija pomiriti s takvom sudbinom bez borbe. Osim toga on je je iznimno inteligentan i domišljat inžinjer strojarstva i botaničar (zna kako stvari funkcioniraju i kako ih popraviti te kako uzgojiti bilo što), ta znanja mu možda mogu pomoći da preživi te uza sve to ima super smisao za humor i stvarno je duhovit, zabavan i drag tip. Sve što se događa saznajemo iz Markovih dnevničkih bilješki koje kao dobar astronaut piše za NASA-u. zato sam vrlo brzo postala Markov vatreni navijač jer on je takav da mu jednostavno morate držati fige, značajan dio Markovih bilješki su i opisi svih znanstvenih stvari koje Mark radi.
Tu otprilike počinju moji problemi s Marsovcem jer ja nisam znanstveni tip i žao mi je što nisam pridavala više pozornosti matematici, fizici, kemiji i biologiji jer bih bolje razumjela i samim time više uživala u opisima Markovih pothvata, ovako se zbog čestog "guglanja" i ispitivanja onih koji znaju više, imam sreću što je moj tata slične struke kao Mark i hvala mu što je strpljivo podnosio i odgovarao na moja brojna pitanja i potpitanja (preskakanje dijelova knjige smatram neprihvatljivim), moje čitanje ove knjige produžilo na nekoliko mjeseci. Još jedan razlog mom dugom čitanju ove knjige je što ono čitam prilično ozbiljno doživljavam, a život na Marsu nije lak i očito podliježe Murphyevim Zakonima pa sam se često morala odmoriti.
Ipak, drago mi je da sam pročitala Marsovca jer sam naučila ponešto o putovanjima u svemir, Marsu, životu na Marsu tako da mi se misija Mars One više ne čini nimalo romantičnom idejom. Svaka čast piscu Andyu Weiru na svom učenju i istraživanju koje je moralo prethoditi pisanju ove knjige. Knjigu bih preporučila ljudima koji vole i razumiju znanost i koji sanjaju o putovanju u svemir i općenito pustolovinama. Drago mi je što sam pročitala knjigu toliko različitu od onih kakve inače čitam. Hvala prijatelju koji mi je posudio knjigu. Istoimeni film snimljen prema knjizi od srca preporučujem svima.

Catherine Anderson - Anniena pjesma

Knjiga predivne naslovnice u izdanju Znanja, (više o knjizi) lijepog naziva, po svemu sudeći, pomislili bi ste da je riječ o tipičnom ljubavnom romanu, ali ovo definitivno nije tipični ljubić.

Annie, lijepa, mlada, plaha djevojka živi u svom prilično osamljenom svijetu, svi ju smatraju mutavom, a zapravo je Annie u mladim danima dobila visoku temperaturu, te je izgubila sluh i govor, te je od mali nogu gluhonijema. Roditelji joj nikada nisu pružili pravu ljubav podršku i pažnju, isto kao i okolina, što više ta joj okolina upravo naudi, Douglas mlad, bogat i zao, siluje Annie i napravi joj dijete.

Alex stariji brat Douglasa, zbog osjećaja srama i krivnje odlučuje oženiti Annie i odgojiti, othraniti dijete kao da je njegovo. Annie mu u kratkom vremenu priraste srcu.

Iako ja nisam ljubitelj ljubića, moram priznati da mi se svidjela knjiga iako ima mučan početak, koji osim što prikazuje neuke i zatucane osobe koje se grozno odnose prema osobi s invaliditetom, još sadrži grozne scene silovanja, ali kako radnja teče knjiga ima vrlo poučne dijelove o odnosima u obiteljima, društvu i okolini i koliko su ljudi još zatucani sa dijelom "što će selo reći".
Voljela bih da je malo više knjiga pisana iz Annine perspektive gdje je bilo vrlo interesantno vidjeti kako zaključuje osoba na razini šestogodišnjakinje, a opet u koži odrasle osobe. Iako je knjiga pisana o dobu 1890 vrlo se lako može usporediti s današnjim vremenom jer na žalost mnogi se u glavama nisu odmaknuli iz kalupa Anninih roditelja koji su po mome viđenju bili vrlo zatucani i žalosno je da su neke osobe sebi bitnije nego vlastito dijete bilo ono s posebnim potrebama ili ne.
Ova knjiga vam se ili sviđa ili ne on trenutka kada ju uzmete u ruke, jer ako prođete prva tri poglavlja gdje su sve ružne stvari i nastavite čitati bez ikakvih problema onda vam se se mora svidjeti.

Veronica Henry - A Sea Change (Krivo je more)

Ovu  knjigicu idealnu za ponijeti na odmor, putovanje ili ležaljku u vrt, čitala sam na engleskom jeziku jer nisam znala da je objavljena i kod nas također, zaljubila sam se u predivnu ljetnu naslovnicu. Englesko izdanje kupila sam preko BookDepository-a. BookDepository preporučam svima koji čitaju na engleskom jer je poštarina besplatna, knjige brzo stignu, a dobiti poštu iz Londona poseban je osjećaj. U hrvatskome prijevodu knjiga se zove Krivo je more (više o knjizi), a objavio ju je Mozaik Knjiga, isto tako ima prekrasnu, slatku, ljetnu naslovnicu i iskreno nije mi je jasno kako mi je promaknula.



Priča nas vodi u Everdene mali, turistički grad uz more (jako je lijepo opisan, vidjet ćete ga pred očima čim počnete čitati). Jenna je svima poznata kao The Ice Cream Girl i to joj ime ni malo ne smeta, uostalom ima puno gorih poslova od prodavanja sladoleda uz more.
Jednog vrućeg ljetnog dana sve se mijenja i Jenna je suočena s najtežom odlukom u svome životu. Craig provodi svaki slobodan trenutak u bungalovu koji je unajmio u Everdene -u s još nekoliko prijatelja s posla. To je savršen odmor od njegovog stresnog posla, a on obožava i surfati. Jednog vikenda primjetiti će djevojku na plaži - iz svih pogrešnih razloga. Za Jennu i Craiga to je slučajan susret koji bi im mogao promijeniti živote zauvijek!

Zanima Vas što je bilo dalje? Uzmite i čitajte super je. Kada su me pozvali na vikend uz more odmah sam znala koja će mi knjiga biti savršena suputnica za čitanje po putu. Najbolji dio knjige mi je glazba koja ima jako važnu ulogu u životu glavnog ženskog lika Jenne gotovo toliko da je dignuta na razinu sporednog lika, posebno pjesma Beautiful - Christina Aguilera, stoga ako volite kratke, ali slatke, ljetne knjige od srca preporučam A Sea Change (Krivo je more) istinska je uživancija.

Victoria Hislop - Otok

Ovo je jedna od meni najdražih knjiga i odlučila sam ju recenzirati, knjiga mi se jako svidjela od stila pisanja, do teme, pa do likova i mjesta radnje. Knjigu je kod nas u Hrvatskoj objavio Profil.
Mlada Alexis nikada nije zapravo znala majčinu povijest i povijest svoje obitelji s majčine strane, kako je sama željela preispitati sebe, a to joj nije bilo moguće bez znanja u povijest svoje obitelji odlučila je otići u majčino rodno selo Paka,otok Kreta, Grčka, kako bi sama otkrila priču. Prije odlaska majka ju je uputila na svoju prijateljicu iz mladosti Fotini te joj dala pismo koje će ponuditi odgovore na sva pitanja. Stigavši u majčino rodno selo prvo što Alexis zaintrigira je otok odvojen tankim pojasom mora, pod nazivom Spinalonga, otok poznat po koloniji gubavaca. Kada Alexis pronađe Fotini, napokon otkriva priču o životu njene prabake Elene, njezinim dvjema kćerima, potresnu priču o obitelji, ratu, bolesti, ljubavi i politici.
Otok je postao važan dio slagalice za prošlost, sadašnjost i budućnost te za Alexsisin život.

Voljela bih i da knjiga kaže nešto i sama za sebe:  
..'Napokon nije vidjela poniženje, nego junaštvo, nije vidjela podmuklost, nego strast, ne lepru nego ljubav. Sve je sad izašlo na svijetlost dana, rane su razotkrivene i barem je postojala mogućnost da će zarasti. Nije bilo ničeg sramotnog u svemu tome.'' ...
 

Ovo je snažna knjiga o ljubavi, nadi, junaštvu i obiteljskoj povijesti i ući nas da obitelj ne biramo nego se rađamo u njoj ma kakva ona bila tvoja je. Meni se knjiga posebno svidjela jer nosi tu snažnu poruku da se ne treba sramiti nikada ono što jesi i od kuda potječeš. 
Imala sam priliku i čast upoznati gđu. Hislop kada je bila u Zagrebu na Interliberu prije nekoliko godina, i imam veliku sreću da mi je moj primjerak knjigice potpisala. 
Svakako preporuka SVIMA koji nisu pročitali ovu knjigu da je obavezno pročitaju, a slobodno komentiraju tu dali im se svidjela. Eh da i da ne zaboravim po ovoj fenomenalnoj knjizi je napravljena i Grčka TV-serija koja je prije nekoliko godina prikazivana na našim malim ekranima u Hrvatskoj, a mislim da se može negdje pogledati i na internetu (tako sam ja gledala ali to je bilo davno).

Farida Khalaf i Andrea C. Hoffmann - Djevojka koja je pobijedila ISIS - Faridina priča

Moje rodno mjesto Zagreb, Hrvatska, Europa, mjesto Faride, Sinjar, Irak, Azija (njezino mjesto se ne može naći na karti, ali je ovo dovoljno blizu da otprilike izračunamo udaljenost) dijeli prema kartama zračne udaljenosti 2401,37 km, cestovne nešto više 3146,41 km, a duhovno, civilizacijski, kulturološki po meni beskonačan broj.
Jako teško mi je predočiti si život u takvoj sredini koja je općenito okrutna prema ženama, te se žene većinom koriste kao objekti zadovoljstva te kao kućne pomoćnice, kao da su niža vrsta. Da sam se rodila u tom okruženju vjerovatno bi mi zapadna kultura bila čudna, ali da se moram preseliti u krajeve koji se odnose tako prema ženama jako teško bi se prilagodila i vjerovatno bih mnogo puta završila kao Farida (mislim na batine). Jako teško mi je predočiti da netko u kući živi sa tri kalašnjikova, da otac djecu podučava koristiti to isto oružje i da je sve to normalno u kulturi življenja.
Faridina priča o ISIS-u, gubitku obitelji, prijatelja i okruženja u kojem je živjela je jako traumatična za predočiti si, isto kao i bijeg iz ISIS-ovog kampa, pronalazak polovične obitelj, te najgore po meni od svega da zbog svega što je proživjela da joj njena okolina sugerira da se mora sramiti te da je obeščašćena, ja bih se sramila što živim u tako zatucanoj okolini, hvala sudbini, kismet, da je dobila školarinu da živi u Njemačkoj i da ima priliku živjeti u normalnoj okolini, iako pretpostavljam, a i navedeno joj je u knjizi da je to njoj bilo jako teško, jer ipak je riječ o velikim kulturološkim, duhovnim, civilizacijskim razlikama.

..."Ujutro je došao Emir Zeyad i pronašao me na podu. Spopao ga je siloviti bijes. "Ti jadna beštijo!" urlao je. "Ako pod svaku cijenu želiš umrijeti, rado ću ti pomoći u tom! Sad ćeš naučiti lekciju!"
podigao me na ramena, dohvatio šipku s kukicama i sve zajedno iznio iz moje zatvoreničke sobe. Začudo, uopće mu nije smetalo što sam potpuno otkrivena i što imam na sebi samo onu omraženu plavu haljinu u kojoj me zlostavljao. Nije mario ni za to što su me mogli vidjeti i drugi muškarci. Upravo suprotno: čak ih je ohrabrio da ga slijede. Znatiželjnima kakvi su bili, nije trebalo dvaput reći. Slutila sam da će se desiti zlo kada me unio u prostoriju u koju su smjestili Evin i mene odmah po dolasku. Zeyad me položio preko stola i tražio da mu donesu električni kabel. A onda me počeo mlatiti svom silom.
"Ti vražja droljo", psovao je. "Misliš da ču dopustiti da radiš sa mnom što te volja? Pokazat ću ja tebi!"
Bičevao me po leđima sve dok se kroz plavu haljinu nije probila krv. Oko nas je stajala grupa od dvadesetak muškaraca. Poticali su ga i bodrili njegovi napadaj bijesa povicima ALLAHU - AKBAR.
"Tako je, pokaži joj" derali su se. "Pokaži joj kako postupamo s poklonicima đavla!"
Zeyad je bio izvan sebe. Mlatio me je sve divljije i divljije. Malo bi koristio kabel, a malo šipku za odjeću s kukicama, koju je uzeo iz one prostorije. Mrcvario mi je cijelo tijelo. Njegovi udarci nisu štedjeli ni moje noge ni glavu. Šipkom me udario u lice i ozlijedio mi lijevo oko, tako da više nisam mogla gledati. Vjerujem da me htio ubiti - ili mu je u najmanju ruku bio potpuno svejedno hoću li preživjeti. Moji ožiljci i danas svjedoče o njegovom nezamislivo brutalnom postupku.
U neko doba, kada su bolovi postali prejaki, konačno sam izgubila svijest. ..."

Ovim odlomkom se najbolje može uvidjeti kako ti barbari se odnose prema pripadnicama nježnijeg spola, prema osobama koje su druge vjere. Farida je imala veliku sreću da je uspjela sa svojim zdravstvenim stanjem preživjeti Emira Zeyada.

... "No, Azerbajdžanac ga je više u opće nije slušao; njemu je na pameti bilo samo jedno. "Doktore, koliko će trebati da postane upotrebljiva?" nestrpljivo je upitao.
"To još ne mogu reći. Trenutačno je nitko ne smije ni dodirnuti." U sebi sam slavila. Eto ti sad, ti stari pohotniče, pomislila sam. Loše si investirao svojih pedeset dolara!
Brzo sam  se upoznala s rasporedom zbivanja u kampu, iako sam isprva provodila vrijeme ležeći u kontejneru. Dnevni raspored bio je određen raznim događanjima. Jedan od njih bio je vrijeme molitve, kojeg su se pridržavali svi stanovnici kampa -  neki dobrovoljno, a neki silom prilika. Na praznome mjestu između kontejnera, pet puta na dan, okupljali su se svi, uključujući i otete žene.
"Zašto se ne usprotivite?" upitala sam Evin.
"Na početku sam pokušala", priznala je. "Ali su me premlatili. S tim se ne treba šaliti Farida, jer to ništa ne znači, vjeruj mi."
Vjerovala sam joj. Svakog jutra i večeri, prije ili nakon što bi ih muškarci odveli, djevojke bi u kontejneru tajno slavile vlastiti ritual. No, ljutila sam se na njih, bez obzira na to, jer mi se činilo da su se molile istome Bogu kao i naši neprijatelji. Ljutila sam se zato što su im muškarci nametnuli svoju volju. Ljutila sam se jer smo bile bespomoćne i odlučila da neću sudjelovati u tom.
Drugi događaji koji je određivao dnevni raspored djevojaka bile su potrebe muškaraca. Svaki dan iznova, Evin i druge djevojke pozivali su njihovi vlasnici. To se službeno nazivalo obavljanjem kućanskih poslova, a ponekad bi i bilo tako. Djevojke su povremeno morale očistiti kontejner svojeg gospodara ili oprati njegovo rublje. Kuhanje nije spadalo u njihove zadate jer je muškarce hranom opskrbljivala središnja kantina. Kuhar im je spravljao obroke na libijski način, što znači da je čitav obrok pomiješan zajedno - riža, povrće, meso i salata. Donosili su i nama jedan tanjur. To je najčešće činio Azzad, nakon čega bismo sve zajedno jele vilicom iz istog tanjura. Nije nam bilo drago to jelo, ali kako smo uglavnom bile užasno gladne, bile smo zahvalne Azzadu što barem on misli na nas. Drugi su vojnici jednostavno zaboravljali da i mi moramo jesti.
No, kada bi vlasnici pozivali djevojke u svoje kontejnere, ti su pozivi najčešće podrazumijevali službu druge vrste. Moje supatnice nisu o tome otvoreno govorile, no shvatila sam da su svaki put kada bi ih pozvali, bile jako nervozne i prestrašene. Nestale bi kroz vrata posramljeno pognutih glava i vratile se natrag uplakanih lica. Brzo sam dokučila što sve to znači - i bilo me strah. Naše ropstvo je prije svega bilo seksualne prirode. Moje su prijateljice uzimale pilulu. Tvrdile su da si m njihovi vlasnici "propisali" taj lijek, iako one same ne znaju o čemu se zapravo radi. No, natpis na pakiranju mogle su dobro pročitati i razumjeti, baš kao i ja.
Kada bi Evin dolazila od Mahmuda i odložila svoj crni veo, redovito bi imala ogrebotine i modrice po tijelu. Tada bi se u turskom sjedu spustila do mene na madrac, položila glavu na moja prsa i počela po tiho plakati, dok bih joj ja milovala kosu. Nismo morale trošiti riječi na ono što se dogodilo; bilo mi je posve jasno da Mahmudi čini nažao mojoj prijateljici." ...

Trpjeti nametanje tuđe volje, vjere, odnos prema ženama koji je dno dna, sve to proživljavaju žene koje su i dan danas zatočene u "kampovima" ovih barbara. U nadi da će se nacija u tim dijelovima svijeta opametiti, da će prestati pod izlikom "vjere" pljačkati i uništavati društvo i svoju pokrajinu i zemlju, te ostatak svijeta.
Preporučujem da pročitate Faridinu priču jer na žalost ne znamo što nam budućnost nosi, a na žalost jako nam je blizu ISIS i nikad ne znamo gdje i kada bi mogli napasti, čisto da napakoste "nevjernicima".
Knjigu u Hrvatskoj je izdao FOKUS. Više o knjizi

Gregoire Delacourt - Popis mojih želja

Ovu prekrasnu knjigu sam dobila na poklon od bookfrendice i imenjakinje Ive koja piše Bibliovca blog koji redovno pratim, knjigu je objavio PROFIL. Više o knjizi Popis mojih želja
Jocelyne je majka dvoje odrasle djece koja živi u malom francuskom gradu Arrasu sa mužem po imenu Jocelyn. Ona ima 47 godina i vodi kitničarsku radnju (ono gdje se kupuju tkanine i gumbi), te vodi blog o šivanju, njezin suprug radi u tvornici sladoleda, njihova djeca odavno ne žive s njima (kći živi u Londonu, a sin živi u obližnjem gradiću). Jocelyne ima dvije najbolje prijateljice sestre blizanke koje imaju frizerski salon i glavne su tračerice u gradu te usto strastvene i dugogodišnje igračice lota. Život u malom gradu postaje rutina i Jocelyne se pita što se dogodilo sa svim onim snovima i željama koje je imala kada je bila mlada tj. prije udaje za Joa te se pridružuje blizankama pri njihovoj uplati lota i OSVAJA iz prve 18 milijuna eura, Međutim, ne govori o tom, nikome niti suprugu već držeći ček u staroj kutiji za cipele počinje pisati popis stvari koje želi i koje joj trebaju....
Svi smo mi bar jednom uplatili loto, kupili instanticu, odigrali nagradnu igru maštajući što bismo, kako bismo, s kime bismo i kamo bismo da osvojimo glavni jack pot a ni onih par nagrada napisanih ispod glavne uglavnom nisu loše zar ne, kada pomislimo na jack pot nikada nam ne padne na pamet da bi nam baš takva velika sreća mogla donijeti velike komplikacije u život...
Lik Jocelyne Guerbette je divan, mislim da svatko poznaje barem jednu takvu gospođu koja je svoje želje, snove i talente stavila na stranu da bi se stavila u službu supruga, obitelji, posla i očekivanja okoline zaboravljajući sebe, čak i dok piše popis svojih želja više misli o stvarima koje bi veselile njezinog supruga ili djecu dok za svoje želje navodi stvari koje su potreba, a ne neki luksuz (tave, pasirka za povrće, nož za kruh, kuhinjske krpe, mikrovalka, novi kaput...) Čitajući njen popis potvrdila sam si da našu sreću, ali i naše preokupacije čine male stvari, koliko god  čudno zvučalo čini se da novi kaput i gulilica za krumpir (za Jocelyne) ili nova majica i knjiga (za mene) vesele više od dijamantne ogrlice ili ekstravagantne haljine. Još jedna stvar zbog koje se divim Jocelyne je što je prešutjela svojim najbližima dobitak, ja to niti bih mogla niti bih htjela svi njezini problemi nastali su zbog tog prešućivanja, ali joj se divim jer ja ne bih mogla šutjeti izletjelo bi mi jer živim u uvjerenju da je sreća istinska samo kada se podijeli s nekim,imati milijune a ne reći nikom i ne veseliti se po meni nije baš neka sreća nego teret.
Kao što vidite knjiga me potpuno očarala i obuzela, najbolji dokaz koliko je ova knjiga posebna je činjenica što se ne mogu odvojiti od likova i radnje nego se stalno pitam i razmišljam što bih i kako bih ja na njezinom mjestu, jednostavno uvučena sam u sve to i ne mogu biti objektivna i samo čitatelj. Možda je to zato što i sama pišem popise, ne to nisu jack pot - popisi, nego npr knjige koje želim, koncerti na koje bih išla, mjesta koja željela vidjeti takve stvari zapišem da se ne izgube u poplavi informacija i svakodnevnoj gužvi. Jedan lijepi citat iz knjige na tu temu:

 "Jer naše su potrebe naši mali svagdašnji snovi."

Negdje sam čula da je dobra knjiga jedino ona knjiga koja nas natjera da razmišljamo, promišljamo, preispitujemo prvo likove, a onda i vlastite živote te ostane s nama dugo nakon što pročitamo zadnji redak, Gregoire Delacourt je napisao upravo takvu knjigu stoga ne čudi što je prevedena u više od 35 zemalja i prodana u više od milijun primjeraka samo u Francuskoj, ne čudi me što je po njoj napravljen i film, nadam se da ću ga uspjeti pogledati. Knjigu preporučujem svima koji se nadaju jack potu i redovno uplaćuju listiće, ljudima koji pišu popise svojih želja i svima onima kojima fali tema za razgovor jer ova knjiga osim što tjera na razmišljanja vuče vas da ju komentirate pa me zanima dali biste mogli ili uopće pokušali prešutjeti tako veliki dobitak svojim bližnjima?

John Green - U traganju za Alaskom

Danas ćemo pisati o knjizi koja je digla dosta prašine, prvu knjigu koji je napisao legendarni John Green kod nas u Hrvatskoj je knjigu izdao FOKUS.Više o knjizi

Alaska.... Lijepa, pametna, zabavna djevojka koja je očarala glavnog lika Milesa i uvukla ga u  svoj labirint, knjiga potiče na mnoga razmišljanja o životu nakon smrti. Ne bih Vam željela puno govoriti što se događa u knjizi jer mislim da svaka mlada osoba bih trebala pročitati ovu knjigu jer ona otvara mnoga viđenja, kako se nositi u nekim teškim životnim situacijama.Ova knjiga je na žalost dobila dosta loših kritika da ima seksualnih scena, homoseksualnih scena, ružnih riječi i što je po meni najgora optužba da ima neprimjerene religijske stavove, knjiga ne nameće da netko mora vjerovati u nešto nego čisto otvara vidike da postoji više vrsta vjera i da svaka vjera ima viđenje o labirintu života.

Kroz knjigu se nekako tajno vodi bitka sa takozvanim labirintom i sto se događa poslije labirinta, svi mi u životu se barem jedamputa zapitamo (bilo da se samozapitamo, bilo da je nekim događajem kao u knjizi) sto nakon smrti, dali smo nečiji ručak dok se raspadamo u kostur ili možda odlazimo u raj, pakao, čistiliste, Had, reinkarniramo se... Bilo kako bilo moje razmišljanje je kuda god posli dobro došli, sad smo tu, u tom labirintu i moramo si poboljšati, olakšati život u tom labirintu, te živjeti ga u prezentu, a težiti i imati nadu za boljom budućnosti, a prošlost i uspomene čuvati i pokušati prenijeti dalje na slijedeće naraštaje da dalje žive... mislim da je to bit... da netko i dalje živi...

John Green - Greška u našim zvijezdama

Za prvu recenziju knjige odlučile smo se za ovu predivnu knjigu od g. Johna Greena od izdavača FOKUS. Više o knjizi.

Prva recenzija je Ivina i ona glasi:

Prekrasna, vrlo realna, unatoč teškoj temi duhovita i pozitivna knjiga, sviđa mi se sto pisac nije upao u zamku patetike nego vrlo realno, a opet duhovito opisuje sve sto se događa. Mislim da su svi upoznati sa sadržajem knjige pa neću puno oko toga. Svi likovi kako glavni (Hazel i Gus) tako i sporedni vrlo su ljudski opisani na način da ih možeš zamisliti kao svoje prijatelje, susjede, poznanike. Knjiga je tužna, ali nisam plakala jer mislim da bi to značilo da sam fulala poantu, mislim da je poanta knjige uživanje u našim vječnostima, a ne plakanje nad njihovom kratkoćom ili problemima koji ih obilježavaju. Komercijalizacija knjige i film po njoj nažalost su odvratili mnoge od čitanja i žao mi je što sam zamalo upala u tu zamku kao i zbog odgađanja čitanja jer sam se bezrazložno bojala depresije, tuge i suza u knjizi molim Vas nemojte i vi. Preporučam i film po knjizi.

 Anjina:

Pročitala sam ovu knjigu u jednoj noći, toliko me bila hipnotizirala da ju nikako nisam mogla ispustiti iz ruku, toliko emocija u jednoj noći su me preplavile, od tuge, sreće, ljutnje... Nije li to interesantno da jedna knjiga može u jednoj osobi prouzročiti toliku revoluciju osjećaja, po meni je to čudo...
Knjiga je puna velikih rečenica, velikih misli, meni najzanimljivija je bila  "...to je metafora. Vidiš: Staviš ubojitu stvar među zube, ali joj ne daš snagu da te ubije. ..

Ovakve knjige su prava su rijetkost i blago, i treba ih preporučati i širiti dalje njenu pozitivnu energiju, riječ, veliko hvala FOKUSU koji nam je omogućio ovu poslasticu...

Waris Dirie i Cathleen Miller - Pustinjski cvijet

Nas dvije volimo priče prema istinitim događajima, a ovo je rijetka prilika da me film nagnao da pročitam knjigu inače je uvijek obratno. Knjigu je objavilo Znanje u sklopu svoje KDS biblioteke, jedne od najbrojnijih na našim policama. Više o knjizi:  Pustinjski cvijet

Potresna priča djevojke koja je prošla put od somalske nomatkinje i pastirice do supermodela i ambasadorice UN-a. Knjiga nakon koje sam zahvalna sto sam rođena tu gdje jesam iako divim se na hrabrosti i ustrajnosti Waris, iako čitajući knjigu doživjela sam neku vrstu kulturološkog šoka jer su mi nepojmljive određene prakse i način života u Somaliji i da se to događa u 20. i 21. stoljeću i nije fikcija nego stvarnost. Što se samog stila pisanja tiće imam dojam da je imala veliku pomoć nekog urednika ili slično, ali to ne umanjuje veličinu i stvarnost ove knjige. Divim se Waris zbog hrabrosti, iskrenosti i ustrajnosti. Postoji i nastavak ove knjige pod imenom Pustinjska zora koji namjeravam čitati uskoro. Preporučujem posjetiti stranice Warisine udruge Desert Flower Foundation ako želite znati više o njezinom radu. Na kraju preporučujem istoimeni film koji me je nagnao da pročitam knjigu tj. knjige.

Dobrodošli u naš svijet...

Da se upoznamo, mi smo dvije sestre koje vole čitati knjige, imamo totalno različite ukuse jer smo i mi totalno različite i samo oko jedne knjige smo se složile da ju obje volimo. 

Uglavnom we agree to disagree. 

Zovemo se Iva i Anja, te jako volimo čitati knjige koje ne možemo, a da ne (pro)komentiramo. Tijekom vremena naši komentari, recenzije rasuli su se bespućima foruma, društvenih mreža, izgubljenih dokumenata i pogubljenih bilježnica, ovaj blog je pokušaj da ih sve zapišemo i zadržimo na jednom zajedničkom mjestu.

Mjesto smo nazvale SiSter DeLight bOOk caFFe jer knjige su užitak, a topli napitak uz njih dobitna kombinacija.Do slijedećeg čitanja