Dragi moji, evo mene opet ovaj put pisati ću vam o knjizi Neprocjenjivo koju je napisala Martina Mlinarević Sopta.
Nakon pročitane i recenzirane njezine knjige Ljetos i drugi ledovi odmah sam se bacila na ovu knjigu tako da su mi se spojile u jednu cjelinu i prilično su mi neodvojive tj. nisam više sigurna gdje jedna počinje, a druga završava i koju prvu treba čitati.
Neprocjenjivo je zbirka pjesama, autobiografskih zapisa i kolumni iz novina i portala koje opisuju svakodnevicu u BiH kako probleme tako i stvari o kojima pričamo s frendicama na kavi i vrlo su bliske shvatljive i lake za poistovjetiti nama svima curama i ženama na ovim exyu prostorima.
Budući da opet ne znam dobro objasniti neka jedan dio knjige "govori sam za sebe".
''Samo život naježene kože je život vrijedan življenja. Bilo da se radi o ljudima, osjećajima, događajima, muzici, stvarima, krajolicima. Razne situacije raznim osobama izazivaju potpuno isti, a najčudesniji drhtaj cijelog tijela. Ono kad se streseš sasvim izvan sebe, a u sebi. Kad si napokon svjestan svog disanja. Svog postojanja i snage. I činjenice da nisi samo bezlična kutija koja se nosi i prenosi s točke A do točke B, papirnata ambalaža u koju svašta stane, koja se po nekoliko puta tijekom života isprazni do bola, da bi se na kraju samo zapalila pored puta u smrdljivom smeću ili reciklirala u nešto sasvim drugo, kao da te nikad nije ni bilo. Zato živi za ježenje. I ne boj se napustiti kutiju kojom si zarobljen. Jer previše kartonskih klauna je po našim ulicama. Falsifikati nacrtanih osmijeha. Skriveni u kule od papira, ljudi koji su zaboravili živjeti. Boriti se. Voljeti. Viknuti. Zaplesati. Disati.''
''Nema dvaput''
“Ni ne slutiš kako su blizu bolesti, prometne, potresi, udari, krajevi. Živi, da bi mogao jednom otići blesavo sretan.”
“Dok stojimo nad otvorenim grobovima uvijek nam u jurećim flešbekovima prođu sve naše protutnjale godine, a u pokisle, narančaste gerbere obećamo da ćemo od sutra drugačije, silovito, kurčevito, sa srcem i bez šteđenja, jer tko zna koliko još minuta imamo. Ideja nas drži do hladne kvake na kapiji groblja, jer ispred je opet onaj isti prevrtljivi, zli i kompromisni svijet, u kojem moramo pobjeći od sebe da bismo bili netko drugi.”
Ponovno sam se osjećala kao voajer koji čita nečiji intimni dnevnik i opet rasplakani voajer. Zaključujem da bih voljela upoznati autoricu i otići s njom na kavu ili ju barem zagrliti. Knjigu vam svakako od srca preporučujem i onu prvu, a čini mi se da ću i svaku slijedeću.
Umjesto biografije ostavljam vam autoričino gostovanje u emisiji Nedjeljom u 2
https://www.youtube.com/watch?v=77ZR7_6NleY
Knjigu sam pročitala odjednom na Kindle, a na policama me još čeka njezina Bukača, a voljela bih nabaviti i pročitati i Huzur.
Do slijedećeg pisanja, čuvajte se i volite. :)
