Pročitala sam ovu intrigantnu knjigicu koju je u Hrvatskoj izdao nakladnik Profil, i prije pisanja recenzije odlučila sam da pogledam istoimeni film, prvo ćemo o knjizi, a zatim o filmu.
Način pisanja je fenomenalan i knjigu sam progutala u roku od tri dana, što se kod mene ne događa baš prečesto, moram priznati, što zbog današnjeg načina života (kuća-posao), a nešto i zbog mene same.
Temu knjige je jako teško za prokomentirati, a da se nekom ne zamjeriš, jer bilo kakav razgovor o eutanaziji je tabu tema, koja pokreče razne institucije, vjerske skupine, a i pojedince da iznose mišljenja o postupku, načinu. životu poslije smrti. Smatram da je knjiga u javnosti dosta različito gledana, meni se osobno ne sviđa način na koji je autorica prikazala život osobe s invaliditetom, osobno poznajem mnogo osoba koje su imale sličnu sudbinu kao Will pa su svoj život prilagodili svojim fizičkim mogućnostima, krenuli su studirati, raditi stvari koje im u prijašnjem životu nisu dolazile u obzir (tj. zapravo nisu bili svjesni svojih mogućnosti).
Moje viđenje zašto je Will odlučio donijeti odluku da više ne živi je bol koju je podnosio, jer bol zapravo ljude tjera u promjenu i nazovimo loše raspoloženje.
Knjiga me nije rasplakala, dobro dobro jedino sam koju suzu pustila ali od smijeha, ja dok sam čitala knjigu nisam skidala osmjeh, jednostavno neki dijelovi knjige vam izmame osmjeh, a da niste svjesni da se smijete od uha do uha. Mislim da način na koji ljudi gledaju cijelu tu situaciju sa jadan Will, pa kako može živjeti nepokretan je grozan, i da bi te osobe koje tako razmišljaju trebali se prošetati do nekog društva osoba s invaliditetom i volontirati jedno tjedan dana čisto da promjene svoj mentalni sklop i da doprinesu društvenom razmišljanju i promišljanju o osobama s invaliditetom.
Film je jednom riječju katastrofa, kao da je autorica (koja je radila i na filmu) željela samo dati uvid u događanja, jednu vrstu kolaža knjige, pritom ostavila grozan dojam na osobe s invaliditetom da nisu vrijedni življenja jer u filmu Will djeluje grozno isto kao Lou (barem meni nakon pročitane knjige), u knjizi sam se mogla poistovjetiti s Lou u filmu mi djeluje kao da se nadrogirala ili napušila, a Will u knjizi u prvotnom djeluje žalosno i gnjevno zbog situacija koje su mu se dogodile,a kasnije ima promjenu u sretnu osobu ali koja ima mnogo fizičke boli i zdravstvenih problema (upala pluća, ne regulaciju tjelesne temperature), a u filmu je cijelo vrijeme isti nema promjena, stalno dijeluje gnjevno i letargično (barem meni).
Ukratko ako ste gledali film i svidio vam se, pročitajte knjigu jer nećete požaliti.
Trailer za film često prikazuje scenu sa bumblebee tights, koja je jako zanimljiva pa ću vam prikazati dio iz knjige.
"...Nakratko je zavladala tišina.
- Luda si. Cijela tvoja obitelj je luda.
- Ali palilo je.
- A ti si grozomorna pjevačica. Nadam se da je tvoj tata bio bolji.
- Mislim da si zapravo želio reći: Hvala vam, gospođice Clark, na pokušaju da me oraspoložite.
- To je jednako smisleno kao ostatak psihoterapeutske pomoći koju sam dobio. U redu, Clark - rekao je - reci mi sad nešto drugo. Nešto što nema veze s pjevanjem.
Kratko sam razmislila.
- Ovaj... dobro, pa.... neki dan si gledao moje cipele?
- Teško ih je ne gledati
- Pa, moja mama pamti da sam opsjednuta neobičnim cipelama još od treće godine. Kupila mi je tirkizne, šljokilačte gumene čizme... u ono vrijeme bile su vrlo neobične... svi su klinci imali obične zelene ili crvene, ako su imali sreće. Kaže da sam ih odbijala izuti od dana kad ih je donijela kući. Nosila sam ih u krevetu, u kupaonici, u vrtiću cijeloga ljeta. Omiljena odjevna kombinacija bile su mi moje šljokičaste čizme i pčelaste tajice.
- Pčelaste tajice?
- Na crne i žute pruge.
- Prekrasno.
- Malo si grub.
- Pa kad je istina. Zvuči odvratno.
- Možda tebi zvuči odvratno, ali za divno čudo, Wille Treynore, ne odjevaju se sve žene samo zato da bi se svidjele muškarcima.
- Glupost.
- Ne, nije.
- Žene sve rade s muškarcima na umu. Svi sve rade s seksom na umu. Nisi čitala Crvenu Kraljicu?
- Nemam blage veze o čemu govoriš, ali uvjeravam te da ne sjedim na tvome krevetu pjevajući "Pjesmu o Malohonkeyju" zato da se domognem seksa. A sa tri godine stvarno sam, stvarno obožavala imati prugaste noge.
Primijetila sam da strepnja koja mi je cijeloga dana stezala srce polako popušta sa svakim Wilovim komentarom. Više nisam bila sama u kući, odgovorna za sirotog kvadriplegičara. Bila sam to samo ja i sjedila sam, čavrljajući s iznimno sarkastičnim frajerom."...
Moje viđenje zašto je Will odlučio donijeti odluku da više ne živi je bol koju je podnosio, jer bol zapravo ljude tjera u promjenu i nazovimo loše raspoloženje.
Knjiga me nije rasplakala, dobro dobro jedino sam koju suzu pustila ali od smijeha, ja dok sam čitala knjigu nisam skidala osmjeh, jednostavno neki dijelovi knjige vam izmame osmjeh, a da niste svjesni da se smijete od uha do uha. Mislim da način na koji ljudi gledaju cijelu tu situaciju sa jadan Will, pa kako može živjeti nepokretan je grozan, i da bi te osobe koje tako razmišljaju trebali se prošetati do nekog društva osoba s invaliditetom i volontirati jedno tjedan dana čisto da promjene svoj mentalni sklop i da doprinesu društvenom razmišljanju i promišljanju o osobama s invaliditetom.
Film je jednom riječju katastrofa, kao da je autorica (koja je radila i na filmu) željela samo dati uvid u događanja, jednu vrstu kolaža knjige, pritom ostavila grozan dojam na osobe s invaliditetom da nisu vrijedni življenja jer u filmu Will djeluje grozno isto kao Lou (barem meni nakon pročitane knjige), u knjizi sam se mogla poistovjetiti s Lou u filmu mi djeluje kao da se nadrogirala ili napušila, a Will u knjizi u prvotnom djeluje žalosno i gnjevno zbog situacija koje su mu se dogodile,a kasnije ima promjenu u sretnu osobu ali koja ima mnogo fizičke boli i zdravstvenih problema (upala pluća, ne regulaciju tjelesne temperature), a u filmu je cijelo vrijeme isti nema promjena, stalno dijeluje gnjevno i letargično (barem meni).
Ukratko ako ste gledali film i svidio vam se, pročitajte knjigu jer nećete požaliti.
"...Nakratko je zavladala tišina.
- Luda si. Cijela tvoja obitelj je luda.
- Ali palilo je.
- A ti si grozomorna pjevačica. Nadam se da je tvoj tata bio bolji.
- Mislim da si zapravo želio reći: Hvala vam, gospođice Clark, na pokušaju da me oraspoložite.
- To je jednako smisleno kao ostatak psihoterapeutske pomoći koju sam dobio. U redu, Clark - rekao je - reci mi sad nešto drugo. Nešto što nema veze s pjevanjem.
Kratko sam razmislila.
- Ovaj... dobro, pa.... neki dan si gledao moje cipele?
- Teško ih je ne gledati
- Pa, moja mama pamti da sam opsjednuta neobičnim cipelama još od treće godine. Kupila mi je tirkizne, šljokilačte gumene čizme... u ono vrijeme bile su vrlo neobične... svi su klinci imali obične zelene ili crvene, ako su imali sreće. Kaže da sam ih odbijala izuti od dana kad ih je donijela kući. Nosila sam ih u krevetu, u kupaonici, u vrtiću cijeloga ljeta. Omiljena odjevna kombinacija bile su mi moje šljokičaste čizme i pčelaste tajice.
- Pčelaste tajice?
- Na crne i žute pruge.
- Prekrasno.
- Malo si grub.
- Pa kad je istina. Zvuči odvratno.
- Možda tebi zvuči odvratno, ali za divno čudo, Wille Treynore, ne odjevaju se sve žene samo zato da bi se svidjele muškarcima.
- Glupost.
- Ne, nije.
- Žene sve rade s muškarcima na umu. Svi sve rade s seksom na umu. Nisi čitala Crvenu Kraljicu?
- Nemam blage veze o čemu govoriš, ali uvjeravam te da ne sjedim na tvome krevetu pjevajući "Pjesmu o Malohonkeyju" zato da se domognem seksa. A sa tri godine stvarno sam, stvarno obožavala imati prugaste noge.
Primijetila sam da strepnja koja mi je cijeloga dana stezala srce polako popušta sa svakim Wilovim komentarom. Više nisam bila sama u kući, odgovorna za sirotog kvadriplegičara. Bila sam to samo ja i sjedila sam, čavrljajući s iznimno sarkastičnim frajerom."...
