Kako nam je bilo: Markus Zusak - Kradljivica knjiga / The Book Thief 24.9.2019.

Dragi ljudi, oprostite što me dugo nema i to stvarno cijelo stoljeće ili se barem meni to tako čini, nisam objesila tipkovnicu o klin nego se mojoj blogerskoj strasti na putu ispriječila pustolovina života i planiranje iste (o tome više u nekim drugim postovima i recenzijama), a onda još dodajte i nekoliko slojeva mrskog neprijatelja pod imenom spisateljska blokada ili meni prepoznatljivijeg writing slump - a. (Stvarno nema goreg prokletstva, za ne poželjeti nikome). Eto tu smo, gdje smo!
Po povratku iz pustolovine života iz Makedonije, (vratimo li se ikad zapravo ili samo malo predahnjujemo dok planiramo slijedeću pustolovinu?), e to je pravo pitanje!! Uglavnom čim sam se vratila saznala sam da nam dolazi Markus Zusak i tim saznanjem cijeli moj čitalački plan je otišao u vjetar, a zamijenila ga je samo jedna Kradljivica knjiga. To je knjiga koja je najviše šetala iz moje kućne biblioteke te je ostavila tragove u srcima mnogih mojih prijatelja i susjeda te se uvijek srećom vraćala. Kažem, srećom jer iako sam je posuđivala svima, ja ju nikada nisam pročitala i tu činjenicu je trebalo jako brzo popraviti jer nam dolazi Markus Zusak.
Da budem iskrena pokušala sam ju čitati na hrvatskom ovu moju knjigu skitalicu i nešto mi nije išlo pa sam uzela audio knjigu na engleskome i s velikim užitkom pročitala (ili poslušala??) cijelu knjigu od 500+ stranica u samo četiri dana. U engleskoj verziji Smrt je muškarac, kao i u mojoj glavi, a audio knjigu čita postariji gospodin s profinjenim britanskim naglaskom (zvuči kao Ducky iz serije NCIS), što je savršeno pristajalo tonu same knjige. U hrvatskoj verziji knjige kao i u hrvatskom jeziku smrt je ženskog roda i žao mi je što nemamo audio knjige jer sam znatiželjna kako bi zvučala, a koliko se god se trudila ne mogu ju zamisliti.
UH UH moje digresije i ja...

Narator ove knjige je Smrt ona nas svojim specifičnim stilom pripovijedanja vodi u 1939. godinu i Njemačku pod Nacistima. Djevojčicu Liesel i njezina mlađeg brata majka je prisiljena povjeriti udomiteljima, a kad na putu prema novom domu Lieselin brat umre, djevojčica na njegovu grobu pronalazi knjigu uz koju će naučiti čitati i koja će joj promijeniti život.
To je početak priče koja istražuje snagu riječi: njihovu moć da potaknu, uništavaju, ali i liječe. Gaseći žed za čitanjem, Liesel postaje kradljivica knjiga spašavajući ih iz lomača, skrivajući, čitajući...
Svi likovi u ovoj knjizi uključujući i Smrt su vrlo živopisni i zamislivi, a sve jako ružne i istinite stvari koje su se događale tamo u to vrijeme su opisane tako da smo svjesni užasa cijele situacije ali bez detalja koji bi izazvali noćne more i traume na čemu sam budući da sam "uživljena u knjige" i prilično plašljiva jako zahvalna Markusu Zusaku što je jako nježno pisao o užasima. Čak i na kraju, kad smo već kod toga (oni koji su čitali znaju čega), pripremite maramice ili ako ne bude suza barem knedla u grlu i preskakivanje srca kako god garantiram da nakon čitanja nećete ostati ravnodušni.
Postoji razlog zašto knjigu nisam čitala do sada i zašto u pravilu ne čitam knjige o Drugom svjetskom ratu i stradanjima ili bilo kojem ratu ako to mogu izbjeći. Razlog je moja baka koja je taj  rat preživjela u logoru u Njemačkoj kao djevojčica i kroz njene istinite priče upoznata sam s mnogo toga ispričanog u ovoj knjizi kroz likove Hansa i Maxa, ali i drugih likova. Fikcija, ali vrlo utemeljena zato ocjena 5 na Goodreadsu i preporuka svakome tko pita. Iznimka koja potvrđuje pravilo za mene što se tiče knjiga o ratu.
Knjiga je puna prelijepih citata ja ću izdvojiti samo jedan: “I have hated words and I have loved them, and I hope I have made them right.”
Po knjizi je snimljen i istoimeni film koji se u ovom trenutku još skupljam hrabrosti pogledati.

Markus Zusak gostovao je u Zagrebu 23. i 24.9. promovirajući svoj novi roman Od Claya most, kao i prijašnje Ja sam Glasnik i Kradljivica knjiga, (klikom na svaki naslov možete saznati više o svakoj knjizi kao i gdje ih kupiti), a sve u izdanju Profilknjiga. Na druženje u Hrvatski državni arhiv 23.9. nisam mogla ići, ali to druženje je snimljeno i možemo ga pogledati ovdje, ja sam išla na druženje slijedećeg dana 24.9. u Hoću knjigu Megastore, koje je moderirala draga Ana Jembrek s bloga Knjige su moj svijet. Moram Vam reći nikada nisam vidjela toliku gužvu na potpisivanju neke knjige, ali s potpunim pravom Markus je jedna iznimno draga, topla osoba te izniman govornik i pripovjedač kojeg je užitak slušati dok priča iako je bila ogromna gužva posvetio se svakome pojedinačno i svatko je dobio jedinstveno potpisanu i nacrtanu knjigu uz Markusov osmjeh koji je sjao kao sunce u tmurnom ranojesenjem danu.

Na kraju još jednom svakako preporučam Kradljivicu knjiga i ponavljam ocijenu 5 zvijezdica te planiram čitati i sve druge knjige koje je napisao Markus Zusak. Zahvaljujem dragoj Eli Brodić na fotkama i pratnji te ljudima iz Profila na prilici da upoznamo Markusa i družimo se s njim nadam se da će nam opet doći s nekom slijedećom knjigom.

Jojo Moyes - Tu sam pred tobom

Pročitala sam ovu intrigantnu knjigicu koju je u Hrvatskoj izdao nakladnik Profil, i prije pisanja recenzije odlučila sam da pogledam istoimeni film, prvo ćemo o knjizi, a zatim o filmu.

Način pisanja je fenomenalan i knjigu sam progutala u roku od tri dana, što se kod mene ne događa baš prečesto, moram priznati, što zbog današnjeg načina života (kuća-posao), a nešto i zbog mene same.

Temu knjige je jako teško za prokomentirati, a da se nekom ne zamjeriš, jer bilo kakav razgovor o eutanaziji je tabu tema, koja pokreče razne institucije, vjerske skupine, a i pojedince da iznose mišljenja o postupku, načinu. životu poslije smrti. Smatram da je knjiga u javnosti dosta različito gledana, meni se osobno ne sviđa način na koji je autorica prikazala život osobe s invaliditetom, osobno poznajem mnogo osoba koje su imale sličnu sudbinu kao Will pa su svoj život prilagodili svojim fizičkim mogućnostima, krenuli su studirati, raditi stvari koje im u prijašnjem životu nisu dolazile u obzir (tj. zapravo nisu bili svjesni svojih mogućnosti).
Moje viđenje zašto je Will odlučio donijeti odluku da više ne živi je bol koju je podnosio, jer bol zapravo ljude tjera u promjenu i nazovimo loše raspoloženje.
Knjiga me nije rasplakala, dobro dobro jedino sam koju suzu pustila ali od smijeha, ja dok sam čitala knjigu nisam skidala osmjeh, jednostavno neki dijelovi knjige vam izmame osmjeh, a da niste svjesni da se smijete od uha do uha. Mislim da način na koji ljudi gledaju cijelu tu situaciju sa jadan Will, pa kako može živjeti nepokretan je grozan, i da bi te osobe koje tako razmišljaju trebali se prošetati do nekog društva osoba s invaliditetom i volontirati jedno tjedan dana čisto da promjene svoj mentalni sklop i da doprinesu društvenom razmišljanju i promišljanju o osobama s invaliditetom.
Film je jednom riječju katastrofa, kao da je autorica (koja je radila i na filmu) željela samo dati uvid u događanja, jednu vrstu kolaža knjige, pritom ostavila grozan dojam na osobe s invaliditetom da nisu vrijedni življenja jer u filmu Will djeluje grozno isto kao Lou (barem meni nakon pročitane knjige), u knjizi sam se mogla poistovjetiti s Lou u filmu mi djeluje kao da se nadrogirala ili napušila, a Will u knjizi u prvotnom djeluje žalosno i gnjevno zbog situacija koje su mu se dogodile,a kasnije ima promjenu u sretnu osobu ali koja ima mnogo fizičke boli i zdravstvenih problema (upala pluća, ne regulaciju tjelesne temperature), a u filmu je cijelo vrijeme isti nema promjena, stalno dijeluje gnjevno i letargično (barem meni).
Ukratko ako ste gledali film i svidio vam se, pročitajte knjigu jer nećete požaliti.

Trailer za film često prikazuje scenu sa bumblebee tights, koja je jako zanimljiva pa ću vam prikazati dio iz knjige.
"...Nakratko je zavladala tišina.
- Luda si. Cijela tvoja obitelj je luda.
- Ali palilo je.
- A ti si grozomorna pjevačica. Nadam se da je tvoj tata bio bolji.
- Mislim da si zapravo želio reći: Hvala vam, gospođice Clark, na pokušaju da me oraspoložite.
- To je jednako smisleno kao ostatak psihoterapeutske pomoći koju sam dobio. U redu, Clark - rekao je - reci mi sad nešto drugo. Nešto što nema veze s pjevanjem.
Kratko sam razmislila.
- Ovaj... dobro, pa.... neki dan si gledao moje cipele?
- Teško ih je ne gledati
- Pa, moja mama pamti da sam opsjednuta neobičnim cipelama još od treće godine. Kupila mi je tirkizne, šljokilačte gumene čizme... u ono vrijeme bile su vrlo neobične...  svi su klinci imali obične zelene ili crvene, ako su imali sreće. Kaže da sam ih odbijala izuti od dana kad ih je donijela kući. Nosila sam ih u krevetu, u kupaonici, u vrtiću cijeloga ljeta. Omiljena odjevna kombinacija bile su mi moje šljokičaste čizme i pčelaste tajice.
- Pčelaste tajice?
- Na crne i žute pruge.
- Prekrasno.
- Malo si grub.
- Pa kad je istina. Zvuči odvratno.
- Možda tebi zvuči odvratno, ali za divno čudo, Wille Treynore, ne odjevaju se sve žene samo zato da bi se svidjele muškarcima.
- Glupost.
- Ne, nije.
- Žene sve rade s muškarcima na umu. Svi sve rade s seksom na umu. Nisi čitala Crvenu Kraljicu?
- Nemam blage veze o čemu govoriš, ali uvjeravam te da ne sjedim na tvome krevetu pjevajući "Pjesmu o Malohonkeyju" zato da se domognem seksa. A sa tri godine stvarno sam, stvarno obožavala imati prugaste noge.
Primijetila sam da strepnja koja mi je cijeloga dana stezala srce polako popušta sa svakim Wilovim komentarom. Više nisam bila sama u kući, odgovorna za sirotog kvadriplegičara. Bila sam to samo ja i sjedila sam, čavrljajući s iznimno sarkastičnim frajerom."...

Gwen Bailey - O čemu razmišlja moj pas?

O čemu razmišlja moj pas? - Iskreno mislim da se svatko tko ima psa to zapita najmanje jednom dnevno, a oni koji imaju više pasa i češće... Ovu zanimljivu knjigu objavio je PROFIL, (više o knjizi), a ja sam ju kupila na Aukciji za pomoć udruzi Deseti život iz Splita (Aukcije za pomoć udrugama i pojedincima koji pomažu napuštenim životinjama su moj najdraži način nabavke knjiga pa ću kada god budem pisala o knjizi nabavljenoj na taj način staviti i link gdje sam ju nabavila s nadom da ćete kliknuti i pridružiti se). Ovu knjigu napisala je Gwen Bailey, stručnjakinja za ponašanje životinja.
Knjiga je podijeljena u veća poglavlja koja opisuju život pasa kao društvene životinje, život u hijerarhiji, prehrambene navike i spretnost pasa, slijedeći naraštaj (odnos pasa prema štencima), kako psi shvaćaju sigurnost te odnos pasa i ljudi. Unutar svakog poglavlja slikom su prikazani psi u položajima koji su nam uglavnom dobro poznati te su iscrpno objašnjeni nakon čitanja objašnjenja shvačam da iako su nam položaji dobro poznati ponekad ih tumačimo posve pogrešno, što nas može dovesti u opasnu situaciju ako pogrešno protumačimo ponašanje psa s kojim se ne poznajemo. Potom na kraju svake stranice postoji odlomak jeste li znali koji nudi puno zanimljivih činjenica o psima npr: Jeste li znali: Dio nosa za otkrivanje mirisa je 37 puta veći u pasa nego u ljudi, a dio mozga koji prerađuje podražaje koji dolaze iz nosa u pasa je mnogo veći i složenije građe od istog područja ljudskog mozga.
Ovu knjigu smatram iznimno zanimljivom i korisnom kao izvor boljeg upoznavanja pseće vrste općenito i kao izvor informacija te mislim da bi bila zanimljiva kako ljudima koje je već osvojio pas tako i onima koji još rzmišljaju o takvoj vezi ili onima koji se boje i samo žele bolje razumjeti pse u svojoj okolini. Za razliku od većine kinološke literature u knjižarama ova knjiga je prihvatljivija cijenom što je dodatan razlog da ju imate na svojim policama. Za kraj jedna zanimljivost: ova knjiga je tiskana i uvezana u Kini te ima poseban miris i nakon godinu dana što ju imam, korice i papir su također posebni na dodir. Nadam se da će vam ova knjiga pomoći da saznate o čemu razmišlja ne samo vaš pas nego svi te da će vam postati drag priručnik.

Victoria Hislop - Otok

Ovo je jedna od meni najdražih knjiga i odlučila sam ju recenzirati, knjiga mi se jako svidjela od stila pisanja, do teme, pa do likova i mjesta radnje. Knjigu je kod nas u Hrvatskoj objavio Profil.
Mlada Alexis nikada nije zapravo znala majčinu povijest i povijest svoje obitelji s majčine strane, kako je sama željela preispitati sebe, a to joj nije bilo moguće bez znanja u povijest svoje obitelji odlučila je otići u majčino rodno selo Paka,otok Kreta, Grčka, kako bi sama otkrila priču. Prije odlaska majka ju je uputila na svoju prijateljicu iz mladosti Fotini te joj dala pismo koje će ponuditi odgovore na sva pitanja. Stigavši u majčino rodno selo prvo što Alexis zaintrigira je otok odvojen tankim pojasom mora, pod nazivom Spinalonga, otok poznat po koloniji gubavaca. Kada Alexis pronađe Fotini, napokon otkriva priču o životu njene prabake Elene, njezinim dvjema kćerima, potresnu priču o obitelji, ratu, bolesti, ljubavi i politici.
Otok je postao važan dio slagalice za prošlost, sadašnjost i budućnost te za Alexsisin život.

Voljela bih i da knjiga kaže nešto i sama za sebe:  
..'Napokon nije vidjela poniženje, nego junaštvo, nije vidjela podmuklost, nego strast, ne lepru nego ljubav. Sve je sad izašlo na svijetlost dana, rane su razotkrivene i barem je postojala mogućnost da će zarasti. Nije bilo ničeg sramotnog u svemu tome.'' ...
 

Ovo je snažna knjiga o ljubavi, nadi, junaštvu i obiteljskoj povijesti i ući nas da obitelj ne biramo nego se rađamo u njoj ma kakva ona bila tvoja je. Meni se knjiga posebno svidjela jer nosi tu snažnu poruku da se ne treba sramiti nikada ono što jesi i od kuda potječeš. 
Imala sam priliku i čast upoznati gđu. Hislop kada je bila u Zagrebu na Interliberu prije nekoliko godina, i imam veliku sreću da mi je moj primjerak knjigice potpisala. 
Svakako preporuka SVIMA koji nisu pročitali ovu knjigu da je obavezno pročitaju, a slobodno komentiraju tu dali im se svidjela. Eh da i da ne zaboravim po ovoj fenomenalnoj knjizi je napravljena i Grčka TV-serija koja je prije nekoliko godina prikazivana na našim malim ekranima u Hrvatskoj, a mislim da se može negdje pogledati i na internetu (tako sam ja gledala ali to je bilo davno).

Gregoire Delacourt - Popis mojih želja

Ovu prekrasnu knjigu sam dobila na poklon od bookfrendice i imenjakinje Ive koja piše Bibliovca blog koji redovno pratim, knjigu je objavio PROFIL. Više o knjizi Popis mojih želja
Jocelyne je majka dvoje odrasle djece koja živi u malom francuskom gradu Arrasu sa mužem po imenu Jocelyn. Ona ima 47 godina i vodi kitničarsku radnju (ono gdje se kupuju tkanine i gumbi), te vodi blog o šivanju, njezin suprug radi u tvornici sladoleda, njihova djeca odavno ne žive s njima (kći živi u Londonu, a sin živi u obližnjem gradiću). Jocelyne ima dvije najbolje prijateljice sestre blizanke koje imaju frizerski salon i glavne su tračerice u gradu te usto strastvene i dugogodišnje igračice lota. Život u malom gradu postaje rutina i Jocelyne se pita što se dogodilo sa svim onim snovima i željama koje je imala kada je bila mlada tj. prije udaje za Joa te se pridružuje blizankama pri njihovoj uplati lota i OSVAJA iz prve 18 milijuna eura, Međutim, ne govori o tom, nikome niti suprugu već držeći ček u staroj kutiji za cipele počinje pisati popis stvari koje želi i koje joj trebaju....
Svi smo mi bar jednom uplatili loto, kupili instanticu, odigrali nagradnu igru maštajući što bismo, kako bismo, s kime bismo i kamo bismo da osvojimo glavni jack pot a ni onih par nagrada napisanih ispod glavne uglavnom nisu loše zar ne, kada pomislimo na jack pot nikada nam ne padne na pamet da bi nam baš takva velika sreća mogla donijeti velike komplikacije u život...
Lik Jocelyne Guerbette je divan, mislim da svatko poznaje barem jednu takvu gospođu koja je svoje želje, snove i talente stavila na stranu da bi se stavila u službu supruga, obitelji, posla i očekivanja okoline zaboravljajući sebe, čak i dok piše popis svojih želja više misli o stvarima koje bi veselile njezinog supruga ili djecu dok za svoje želje navodi stvari koje su potreba, a ne neki luksuz (tave, pasirka za povrće, nož za kruh, kuhinjske krpe, mikrovalka, novi kaput...) Čitajući njen popis potvrdila sam si da našu sreću, ali i naše preokupacije čine male stvari, koliko god  čudno zvučalo čini se da novi kaput i gulilica za krumpir (za Jocelyne) ili nova majica i knjiga (za mene) vesele više od dijamantne ogrlice ili ekstravagantne haljine. Još jedna stvar zbog koje se divim Jocelyne je što je prešutjela svojim najbližima dobitak, ja to niti bih mogla niti bih htjela svi njezini problemi nastali su zbog tog prešućivanja, ali joj se divim jer ja ne bih mogla šutjeti izletjelo bi mi jer živim u uvjerenju da je sreća istinska samo kada se podijeli s nekim,imati milijune a ne reći nikom i ne veseliti se po meni nije baš neka sreća nego teret.
Kao što vidite knjiga me potpuno očarala i obuzela, najbolji dokaz koliko je ova knjiga posebna je činjenica što se ne mogu odvojiti od likova i radnje nego se stalno pitam i razmišljam što bih i kako bih ja na njezinom mjestu, jednostavno uvučena sam u sve to i ne mogu biti objektivna i samo čitatelj. Možda je to zato što i sama pišem popise, ne to nisu jack pot - popisi, nego npr knjige koje želim, koncerti na koje bih išla, mjesta koja željela vidjeti takve stvari zapišem da se ne izgube u poplavi informacija i svakodnevnoj gužvi. Jedan lijepi citat iz knjige na tu temu:

 "Jer naše su potrebe naši mali svagdašnji snovi."

Negdje sam čula da je dobra knjiga jedino ona knjiga koja nas natjera da razmišljamo, promišljamo, preispitujemo prvo likove, a onda i vlastite živote te ostane s nama dugo nakon što pročitamo zadnji redak, Gregoire Delacourt je napisao upravo takvu knjigu stoga ne čudi što je prevedena u više od 35 zemalja i prodana u više od milijun primjeraka samo u Francuskoj, ne čudi me što je po njoj napravljen i film, nadam se da ću ga uspjeti pogledati. Knjigu preporučujem svima koji se nadaju jack potu i redovno uplaćuju listiće, ljudima koji pišu popise svojih želja i svima onima kojima fali tema za razgovor jer ova knjiga osim što tjera na razmišljanja vuče vas da ju komentirate pa me zanima dali biste mogli ili uopće pokušali prešutjeti tako veliki dobitak svojim bližnjima?