Matt Haig - The Comfort Book / Knjiga utjehe

Dragi moji, kao prvo oprostite mi što dugo nisam pisala blog, jednostavno život je stao između mene i pisanja, srećom, ne i mene i čitanja i mene i fotića pa Bookstagram sve ovo vrijeme postoji, ali sad smo se vratili u normalne okvire pa nastavljam po starom, blogerski, s nadom da ću barem malo smanjiti ogromnu hrpu knjiga koje čekaju da nešto napišem o njima.

Ovoga puta pišem o jednoj jako posebnoj knjizi pod nazivom Knjiga utjehe/The Comfort Book koju je napisao Matt Haig.

Moram reći da je ovo možda najposebnija knjiga koju sam ikad čitala, a sastoji se od citata, popisa, biografskih zapisa, priča, poezije, misli ili jednostavno crtica, a ponekad i samo jedne rečenice (upravo ti zapisi su mislim najsnažniji), s ciljem da nam donesu utjehu i suosjećanje kada nam je teško.

"Kad nam je teško, potrebna nam je duboka utjeha, nešto elementarno, čvrsta podrška, stijena koje ćemo se držati. Sve to imamo u sebi, ali ponekad nam treba pomoć da bi postalo vidljivo. Knjiga utjehe sadrži misli, meditacije, popise, primjere, stvari na koje Haig podsjeća sebe i svoje čitatelje, kako bismo se u teškim vremenima lakše održali na površini i dospjeli do sigurne obale. Slavni Stephen Fry napisao je kako bi Haigove knjige trebalo uzimati dvaput na dan, kao lijek, držati ih na noćnom ormariću, čuvati ih blizu poput molitvenika, posezati za njima da nas vrate u ravnotežu, da se onda kad je teško podsjetimo da ništa ne traje zauvijek, da smo sposobni osjećati se drugačije, da su nam osjećaji promjenjivi, da imamo snage preživjeti najgore dijelove i da sitnim koracima zahvalnosti i prihvaćanja možemo savladati umijeće življenja." Piše na poleđini knjige.

Divim se gospodinu Haigu koji otvoreno piše, (govori jer ja sam slušala audioknjigu na engleskom koju čita sam autor, a snimao ju je u svojoj kući za vrijeme lockdown), o svojoj borbi s depresijom, napadajima panike, slomom živaca, suicidalnim mislima, agorafobijom. Zbog slušanja audioknjige i iznimno nježnog načina na koji gospodin Haig sve to govori činilo mi se kao da slušam starijeg i iskusnijeg prijatelja koji mi poklanja svoje alate za nošenje s teškim trenucima u stilu "mene je ovo izvuklo i svakodnevno mi pomaže pa neka se nađe i svima vama jer teških trenutaka će biti". Ponavljam sve vrlo nježno i bez trunke pompoznosti i zato je ovo jedna od rijetkih knjiga ovog tipa koju volim.

Na ovu knjigu gledam kao na one kutije s prvom pomoći koje svi imamo doma. Držite ju blizu i vratite joj se kada i koliko vam je to potrebno, meni je ovo bilo drugo čitanje i prvo slušanje u cijelosti, uz mnoga povremena vraćanja određenim stranicama i dajem joj sve moguće zvjezdice i najtoplije preporuke jer ovo je uistinu zagrljaj u obliku knjige.

Matt Haig autor je za djecu i odrasle. Njegova knjiga, memoari Reasons to Stay Alive bila je bestseler broj jedan, koja je ostala na britanskoj top ljestvici najprodavanijih naslova 46 tjedana.

Dječja knjiga Dječak zvan Božić je prevedena je na više od 40 jezika. Guardian ga je nazvao "trenutnim klasikom". Njegovi romani za odrasle uključuju i mnoge nagrade. Kako zaustaviti vrijeme, Radleji i The humans. samo su neke od njih. Osvojio je 'Book of the Series' TV Book Club i ušao u uži izbor za Nacionalnu nagradu Specsavers. Knjiga The humans izabrana je za najbolji naslov Svjetske noći knjige.

Njegovi dječji romani osvojili su Zlatnu medalju Smarties, Plava knjiga godine, ušli su u uži izbor za Nagradu za djecu Waterstones, a tri puta su bili nominirani za Carnegieovu medalju.

Mene na policama od ovog autora  još čekaju Reasons to Stay Alive, Notes on a Nervous Planet, How  to Stop Time, The Midnight Library, a na blogu sam već pisala o knjizi A Boy Called Christmas/ Dječak zvan Božić.

Ja sam svoju knjigu kupila preko Blackwell's, a audio verziju sam slušala preko platforme za audio  knjige Audible, na hrvatskom ju možete nabaviti u izdanju Vorto Palabra, a na hrvatski su ju prevele Lidija Lebinec i Božica Lebinec.

Do slijedećeg pisanja čitajte i volite se! :)

Lynda Balslev - The Little Book of Fika: The Uplifting Daily Ritual of the Swedish Coffee Break

Dragi moji, ovoga puta pisat ću Vam o jednoj posebnoj maloj a opet jako velikoj knjizi. The Little Book of Fika: The Uplifting Daily Ritual of the Swedish Coffee Break (Mala knjiga o Fika: švedskom veselom dnevnom ritualu stanke
za kavu) ili tako nekako bih ja to prevela.

Fika je društveni ritual stanke za kavu s kolegama, prijateljima, partnerom ili obitelji, uz kavu je uobičajeno da se jedu i peciva, postoje dvije ili tri takve stanke tijekom dana dok je jedna obavezna. Fika je ritual ukorijenjen u švedsko društvo, a sama riječ doslovno znači "kava" kao i "piti kavu", što također označava sretni i trenutak u danu za slatki odmor, vrijeme u kojem sve usporava da bismo se fokusirali na jednostavne užitke - hranu, piće i razgovor. Dok se u nekim zemljama kava pije u hodu i na brzinu s ritualom Fika je upravo suprotno to je trenutak za opuštanje i povezivanje s obitelji i prijateljima, uživanje u prirodi ili jednostavno trenutak da budemo sami sa sobom. Fika je uz Lagom (o kojem više u nekoj drugoj recenziji) jedna od najvažnijih odlika švedskog mentaliteta.
Ovo nije samo knjiga o načinu života, nego i divnih citata o kavi te kuharica pa sam tako u njoj pronašla recepte za slavne švedske "pužiće" s cimetom, crveni i bijeli glogg, sok od bazge, tortu s jabukama i ljepljivu tortu s čokoladom (da, sve one iz IKEA -e), uz još svašta drugo. Kada isprobam nešto od recepata nadopuniti ću slikama i dojmovima. Jedina zamjerka ovoj knjizi je što uz recepte nema fotografija. Dobra strana ove knjige je što postoji tablica konverzije mjernih jedinica za Europu i Ameriku pa možemo svi kuhati bez googlanja tj.brige.
Ova knjiga je također i "coffee table book" naziv s kojim sam se upoznala nedavno i to bi bilo nešto kao knjige za dnevnu sobu koje su luksuznog uveza i izgleda, nestandardnih dimenzija te prepune fotografija, a funkcija bi im bila listanje uz kavu i izazivanje divljenja ljudi koji vam dođu u goste.
Ne znam za goste, vidjet ćemo kad isprobamo recepte, ali meni je drago na ovaj način otputovati u Švedsku ali i u druge zemlje jer inače jako volim knjige "s fancy nerazumljivim riječima u naslovu i načinima života u drugim zemljama" tzv lifestyle knjige i ovim putem obećavam da ću pisati i o Lagom, Hygge, Lykke, Ikigai i možda još ponekoj, a primam i preporuke jer te knjige mi "dođu" kao kratko putovanje na egzotičnu destinaciju zato ih preporučam i Vama, a posebno ovu jer ima recepte pa možemo doslovno okusiti Švedsku.

Lynda Balslev je poznata autorica knjiga o kuhanju i hrani.

Žao mi je što Vam ne mogu pokazati više fotki iz knjige, ali posebno je naglašeno da je zaštićena autorskim pravima, ne želim se uvaliti u nevolju, vjerujte predivna je.
Svoju knjigu nabavila sam preko dobrog starog BookDepository.
Do slijedećeg pisanja čuvajte se i volite! :)

Cindy de la Hoz - So Audrey

Dragi moji, ovo je jedna posebna minijaturna knjiga posvećena velikoj divi filmskog platna i modnoj ikoni Audrey Hepburn pod nazivom So Audrey (Tako Audrey).

Wikipedia za Audrey Hepburn kaže:
Audrey Hepburn (Bruxelles, Belgija, 4. svibnja 1929. – Tolochenaz kod Lausanne, Švicarska, 20. siječnja 1993.), filmska i kazališna glumica nagrađena Oscarom, manekenka i humanitarka.

Rođena je kao Audrey Kathleen Ruston u Bruxellesu i bila je jedino dijete Josepha Victora Anthonya Rustona,irskog bankara, i barunice Elle van Heemstra, pripadnice nizozemske aristokracije čiji su preci bili francuski i engleski kraljevi, a otac bivši guverner Francuske Gvajane. Audreyin je otac tek kasnije svojem prezimenu dodao Hepburn. Imala je dva polubrata, Alexandera i Iana Quarles van Ufford, iz majčinog prvog braka s nizozemskim plemićem.

Hepburn je slovila za skromnu, dragu i šarmantnu osobu, kojoj su uvijek drugi bili na prvom mjestu. To je posebno pokazala kad se već bližio kraj njezinog života svojim radom za UNICEF kao veleposlanica dobre volje.

Ja bih dodala jedna od mojih najdražih glumica i prva misao kad god netko kaže modna ikona.

Ovo je knjiga ispunjena savjetima o modi i stilu inspiriranima Audrey Hepburn te njenim citatima zajedno sa 60 fotografija u boji.

Ova knjiga je "coffee table book" naziv s kojim sam se upoznala nedavno i to bi bilo nešto kao knjige za dnevnu sobu koje su luksuznog uveza i izgleda, nestandardnih dimenzija te prepune fotografija, a funkcija bi im bila listanje uz kavu i izazivanje divljenja ljudi koji vam dođu u goste.
Ne znam za goste, ali mene ova minijaturna knjiga veseli tj. veseli me nasumično otvoriti stranicu i nekim citatom ili savjetom dati poseban ton danu. Smatram da svaki ljubitelj knjiga mora u svojoj kolekciji imati neku totalno posebnu i netipičnu knjigu, ovo je jedna od mojih.
Ja sam si poklonila svoju knjigicu za prošli rođendan, a naručila sam ju s dobrog, starog BookDepositorya.

Knjiga je zaštićena autorskim pravima tako da vam smijem pokazati samo nekoliko točno određenih fotografija, ipak nadam se da ćete uživati.
Do slijedećeg pisanja čuvajte se i volite! :)

Chimamanda Ngozi Adichie - Dear Ijeawele, or a Feminist Manifesto in Fifteen Suggestions/ Draga Ijeawele, ili Feministički manifest u petnaest savjeta

Dragi moji, evo mene opet, ponovno sam se družila s djelom nigerijske autorice Chimamanda Ngozi Adichie o čijoj sam knjizi We Should all be Feminists već nedavno pisala na ovom blogu.
Naime kao što znate nemam baš običaj čitati jednu za drugom knjige istog autora, ali ova knjiga mi je došla u pravo vrijeme kao odgovor na neka moja pitanja.
Nekako se pogodilo da nekoliko meni dragih i bliskih osoba očekuje bebu, a neke su nedavno postale majke, nenamjerno počela sam se pitati kako u današnjem svijetu odgojiti dijete, a osobito djevojčicu te kako biti kvalitetna podrška i pomoć jer znamo da je potrebno "čitavo selo" da bi se podiglo dijete.
Draga Ijeawele ili feministički manifest u petnaest savjeta se upravo bavi tom temom te je ustvari spisateljicin odgovor u obliku pisma na pitanje prijateljice Ijeawele koja je nedavno rodila malenu Chizalum. Pitanje glasi: Kako odgojiti feministicu?
U petnaest savjeta autorica vrlo nježno, mudro, inspirativno, a opet praktično, jasno i bez dlake na jeziku progovara o svim problemima i dilemama s kojima se susreću majke, a o kojima se u mnogim društvima pa i ovom našem govori šaptom ili ne uopće kao i o onima s kojima se susreću djevojčice, djevojke i žene u svim djelovima naše Planete kao što su problemi rasizma, nasilja prema ženama, rodnih uloga od djetinjstva do onih u vezama i brakovima, ali i pitanjima ljepote i očekivanja od djevojčica i žena.
Ova formatom malena, ali duhom velika knjiga je istinski dragulj i što se mene tiče trebala bi biti dio obavezne lektire jer na vrlo nježan način tjera na razmišljanje, a njezini savjeti ostaju u srcu dugo nakon čitanja, mislim da ova knjiga ima puno više smisla od mnogih knjiga o odgoju djece jer nakon nje i sama sam se osjećala pouzdanije u to da ću biti dobra i korisna prijateljica svojim prijateljicama, a teta malim bićima te ću joj se vraćati svaki puta kada posumnjam.
Neki od meni najdražih savjeta:

„Ja sam jednako bitna. Ja sam jednako bitna.
Ne „samo ako“. Ne „sve dok“. Ja sam jednako bitna. Točka.“

„Budi kompletna osoba. Majčinstvo je divan dar, ali ne dozvoli da te samo ono definira. Budi kompletna osoba. Tvoje dijete će imati koristi od toga.“

“Theresa May je britanska premijerka i evo kako je napredni britanski časopis opisao njenog muža: ‘Philip May je u politici poznat kao čovjek koji se sklonio u stranu i dozvolio svojoj supruzi Theresi da zablista.’ Dozvolio. Hajde da preokrenemo ovo. Theresa May je dozvolila svom mužu da zablista. Ima li to ikakvog smisla? Da je Philip May premijer, možda bismo mogli čuti da mu je supruga iz prikrajka ‘pružila podršku’ ili da je ‘stajala iza njega’ ili ‘pored njega’, ali nikada nećemo čuti da mu je ‘dozvolila’ da zablista.”

“Nauči je da nikad, ali nikad ne govori budalaštine kao ‘moj novac je moj novac, a njegov novac je naš novac.’ To je odvratno. I opasno – imati takav stav znači da potencijalno moraš pristati i na ostale štetne ideje. Nauči da uloga muškarca NIJE da pridonosi. U zdravim vezama pridonosi ko god može pridonijeti.”

“Molim te imaj na umu da ne predlažem da je odgojiš da ‘ne osuđuje’, što je izraz koji se uobičajeno koristi u današnje vrijeme, a koji me pomalo zabrinjava. Opće raspoloženje koje stoji iza te ideje je u redu, ali ‘ne osuđivati’ se često razvije u značenje ‘nemati mišljenje ni o čemu’ ili ‘zadržavam svoje mišljenje za sebe’. I zato, umjesto toga želim da Chizalum ovo: da ima mišljenje o svemu i svačemu i da to mišljenje proističe iz informiranosti, humanosti i slobodoumnosti.”

Molim Vas poklonite ovaj dragulj svojim prijateljicama, učinit ćete im uslugu.

Chimamanda Ngozi Adichie je nagrađivana nigerijska autorica čije su mnoge knjige prevedene na hrvatski, već sam pisala o We Should All Be Feminists, dok me na policama čeka  roman Amerikana i jako mu se veselim.

Ovu knjigu sam dobila na poklon, BIH izdanje u prijevodu Jovane Šego (knjiga koju sam ja čitala) možete nabaviti na Buybook, hrvatsko na VBZ, a englesko na BookDepository.

Do slijedećeg pisanja, čuvajte se i volite se! :)

Chimamanda Ngozi Adichie - We Should All Be Feminists / Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje

Dragi moji, dugo nisam pisala, a slabo sam i čitala naime opet spisateljska blokada "u kompi" s čitalačkom, a sve potaknuto cijelom izvanrednom situacijom, panikom i zločestim virusom kojem ni ime ne želim spomenuti ionako ima predobar PR, do te mjere da sam se pitala ima li uopće smisla pisati o ljudskim pravima i dalekim zemljama kada bez dozvole ne smijemo iz svoga grada ili sela... Zaključila sam da ima i iako sam bolji ljubitelj knjiga, čitatelj, bloger, bookstagrammer i još svašta kada sam sretna, no u meni ima još nešto - neizmjerne količina inata, prkositi ću svemu ovome na svoj način, nitko mi ne može zabraniti da razmišljam kao da su sve granice i sva vrata u bolji i pošteniji svijet otvorena i samo čekaju da bolja i osvještenija prođem kroz njih i svi mi!

Pa idemo u Afriku, točnije u Nigeriju, naime u zemljopisnom izazovu mojih prijateljica iz Makedonije mene ovoga puta nije dopala zemlja nego cijeli jedan kontinent Afrika... Onda sam se sjetila male velike knjige koju je recenzirala moja prijateljica Bibliovca i kako je ta formatom mala knjiga ostavila veliki dojam na mene prije nekoliko godina dok još nisam imala blog pa sam ju odlučila ponovno pročitati i nešto napisati o njoj a, u međuvremenu je dobila i svoje hrvatsko izdanje, objavljena je u VBZ nakladi pa to svakako ima smisla.
Radi se o knjizi We Should All Be Feminists ili Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje

nagrađivane  nigerijske spisateljice Chimamanda Ngozi Adichie, ova knjiga je ustvari autoričin govor na TedEx konferenciji koji je pretvoren u knjigu nakon planetarne popularnosti.
U njemu autorica iznosi svoja jedinstvena zapažanja, primjere i anegdote iz Nigerije i SAD o tome što je feminizam, kako on izgleda u praksi i 21. stoljeću te kako uključuje oba spola, što znači biti žena u SAD, a što u Nigeriji i s kakvim se predrasudama i stereotipima svi skupa moramo svakodnevno nositi te kako na kraju izaći i svega s budućim generacijama sretnijih muškaraca i žena, a ja se nadam i nas samih. Neki primjeri će nam se činiti užasnim i sve to vrlo primitivnim i bit će nam drago što smo tu gdje jesmo, ali ne zavaravjmo se svatko od nas bi imao po neki primjer ili anegdotu na ovu temu jer ni one iz našeg okruženja nisu manje grozne, samo su naše pa su manje šokantne jer smo se navikli.

„Danas bih željela sve ljude zamoliti da zajedno počnemo sanjati i planirati drugačiji svijet. Pošteniji svijet.
Svijet sretnijih muškaraca i sretnijih žena vjernijih onome što uistinu jesu. A to treba početi ovako: moramo svoje kćeri početi odgajati drugačije. Moramo odgajati drugačije i svoje sinove…”

Chimamanda Ngozi Adichie

Ovo je iznimno inspirativan i poticajan tekst za razmišljanje, sam govor ću vam staviti na kraju ove objave, ali neka vas to potakne da kupite knjigu sebi i vama dragim ljudima jer to je jedna od onih knjiga koje nas čine boljim ljudima.

Chimamanda Ngozi Adichie je nagrađivana nigerijska autorica čije su mnoge knjige prevedene na hrvatski, mene na policama čekaju još Draga Ijeawele, ili Feministički manifest u petnaest savjeta te roman Amerikana i jako im se veselim.
Ja sam svoju knjigu nabavila na dobrom starom Bookdepository, a hrvatsko izdanje možete na VBZ online bookstore.
Do slijedećeg pisanja čuvajte se i volite se! :)

Adam Kay - 'Twas The Nightshift Before Christmas

Dragi ljudi, sretna nam svima Nova 2020, uz obećanje da ću se truditi biti savjesniji bookbloger i bookstagramer što god to značilo, a svima želju za obiljem super knjiga. Mene Vam blagdanski duh drži i ne napušta negdje pa do proljeća stoga se nemojte čuditi ako ovo ne bude posljednja recenzirana blagdanska knjiga (a neće jer ih ima preko nekoliko na mojoj listi za čitanje i trenutno čitam još jednu).

Nego, 'ajmo na knjigu, čini se da je cijela bookblog/bookstagram zajednica ove jeseni čitala This is Going to Hurt tj. Ovo će boljeti - dnevnik kojeg je napisao bivši ginekolog, a sada komičar Adam Kay i svima se sviđa, dragi kolege bookblogeri su ju jako i što se rijetko događa jednoglasno nahvalili, naravno na polici mi je i čeka red. Da znam, niste ni sumnjali! :D BTW knjigu u hrvatskom prijevodu objavila je  Planetopija.
Kada sam vidjela da postoji ova blagdanska knjiga, koja me očarala naslovom Twas The Nightshift Before Christmas kao i samom naslovnicom, morala sam krenuti od nje jer #uvikkontra i blagdansko je vrijeme pa kada ako ne sada?

Adam Kay nas vraća u svoje dane u kuti kada je radio šest godina zaredom cijele blagdane kao dežuran ginekolog u londonskim bolnicama. Ova knjiga ima vrlo smiješnih dijelova, ima dijelova kada se pitate: "Koji je vrag ljudima" i čudite se ljudskoj neukosti i gluposti, ima dijelova koji će vas dovesti na rub suza onih tužnih, a ima jedan dio koji sam morala preskočiti jer mi je užasan, (užasan je i samom autoru te nam i on daje dozvolu da ga preskočimo ako ne možemo to čitati zbog čega sam i umanjila ocjenu jer mislim da tome nije mjesto u ovoj knjizi nego u nekom dopunjenom izdanju prve knjige). Postoje dijelovi knjige koje bih ja nazvala javno prozivanje NHS (UK verzija Ministarstva zdravstva) s punim pravom, meni su ti dijelovi kao da me netko polio kantom hladne vode jer vidim da su problemi u zdravstvu u sređenoj UK i ne baš sređenoj HR prilično isti.

“Was Daddy there when I was born, Momy?
No, he wasn’t, baby-who-Adam-has-just-delivered. You see, Mummy went into labour while Daddy was out at a Christmas party.
So he didn’t make to hospital in time?
Well, darling, he made it to hospital in time, but he was so drunk that he wipped out his cock when doctor was putting the forceps on your head, and they had to call security to boot him out.”

Čini mi se da je autorova misao vodilja bila podići razinu svijesti i naše poštovanje prema zdravstvenim djelatnicima koji rade za blagdane dok svi ostali uživaju i skrenuti pozornost na žrtvovanje privatnog života zdravstvenih djelatnika tom pozivu, u čemu je mislim uspio.

Knjiga je prilično kratka ima oko 160 stranica i jako brzo se čita, te je jedno slatko - gorko iskustvo, svakako ću čitati This is Going to Hurt, a ovoj knjizi dajem četvorku i preporučam ako tražite drugačije blagdansko štivo te se nadam da će i ovaj svojevrsni nastavak biti preveden na hrvatski.

Kako nam je bilo: Promocija "Long Play 1950-2000 - Zabeleške u vremenu - 333 portreta" Blagoja Borislav Pešić, Tvornica ZG 10.10.2019.

Dragi moji, svi koji me upoznaju prvo o meni nauče da obožavam glazbu pa potom saznaju sve ostalo... Pa ovo je book blog, da, ja jako volim knjige, puno im se dajem budžetski, energetski vremenski i na sve načine, ali za mene je glazba u istoj kategoriji kao voda, zrak, ljubav, hrana, san i glazba - u kategoriji neophodno za funkcioniranje (dapače bez hrane i sna nekako, ali bez glazbe you know what I mean and don't do it at home :)). Stoga je nekako logično da knjige o glazbi zauzimaju posebno mjesto na mojim policama i prema njima imam poseban gotovo kolekcionarski odnos iako rijetko o njima pišem budući da baš ne nailazim na razumijevanje svoje ljubavi u knjigoljubnoj zajednici i među kolegama blogerima pa nisam željela dosađivati, to će se promijeniti u idućih nekoliko objava jer sam shvatila da želim pisati s velikim guštom i puno žara baš o tim glazbenim knjigama koje zauzimaju posebno mjesto u mom srcu i na mojim policama pa kome pravo, kome krivo.
Bila sam presretna kada sam saznala da postoji "Long Play 1950-2000 - Zabeleške u vremenu - 333 portreta" jer sam se oduvijek divila sličnim stranim izdanjima u knjižarama i sa strahopoštovanjem ih skrivečki listala.
"Long Play 1950-2000 - Zabeleške u vremenu - 333 portreta" je monografija s portretima 333 najutjecajnija glazbenika ex yu regije (broj nije slučajan jer se gramofonska ploča vrti na 33,3 okretaja) knjiga je teška 3,50 kg i izgleda kao najdeblja vinilna ploča koju ćete ikad držati u rukama, dapače napravljena je sa mišlju da se drži na polici za vinile, a ne na polici za knjige. Autor je fotkao glazbenike preko 6 godina putujući od Vardara pa do Triglava noseći sa sobom jedan barski stolac, (kojemu je svakako mjesto u muzeju rocka ili u Rock Hall of Fame ili ako u skorije vrijeme ne dobijemo ništa od toga barem u Muzeju suvremene umjetnosti jer je svakako komad namještaja s najcool pričom ikad). Svakome od glazbenika uz fotografiju pridružena je i biografija čime ova knjiga postaje jedinstven "tko je tko" vodič i relevantan dokument jedne scene, jednog vremena i mnogih generacija. Autor, dragi Blagoja radio je ovo uglavnom vlastitim sredstvima i iz čiste ljubavi što je vidljivo na fotografijama jer iz svakog glazbenika pojedinačno te njihovog instrumenta uspio izvući onu njihovu magiju zbog koje ih volimo, tako da listanjem knjiga nipošto ne postaje dosadna ili repetitivna nego svakim okretanjem stranice ona oduševljava iznova i iznova a budući da je sve  učinjeno u skromnim uvjetima i kroz dug vremenski period autor zaslužuje poštovanje te divljenje. Poslušajte samog autora u intervjuu za Radio101

Knjiga "Long Play 1950-2000 - Zabeleške u vremenu - 333 portreta" imala je svoju zagrebačku promociju u Tvornici 10.10.2019.O „Long Playu“ su uz autora govorili i Petar Janjatović (Beograd) i Vlado Simcich Vava (Rijeka) iz benda Turisti koji su, uz Sinišu Škaricu i Gregora Tomca, napisali popratne tekstove unutar knjige, moderator je bio Milan Majerović - Stilinović iz HDS -ZAMP. Promociju su svirkom začinili Psihomodo Pop, Turisti i Kawasaki 3p svi oni bili su iznenađenje za nas koji smo došli na promociju i dali su joj poseban okus ili možda ipak ton.
Moram vam reći da je poseban osjećaj znati da je netko "vaš" na stranicama ove knjige to je uistinu jedna posebna mješavina ponosa i divljenja te zahvalnosti Blagoju koji je uspio uhvatiti esenciju te osobe u potpunosti. Ne smijem dalje. :)
Knjiga je imala svoju riječku promociju 12.10.2019. te uskoro putuje dalje, sve o knjizi možete pratiti na: https://www.facebook.com/LongPlayBook/
Za kraj hvala Dariji Velan na fotkama, Blagoju na prijateljstvu i mom društvu na društvu i super večeri ROCK ON! :)

Igor Džambazov - Gol čovek / Игор Џамбазов - Гол човек

Kako se piše recenzija za knjigu koja ti je otvorila nove vidike?
Kako se piše recenzija za knjigu uz koju si naučila novi jezik i pismo koji su ti sada najdraži?
Kako se piše recenzija za knjigu koju je napisao čovjek kojeg smatraš najsvestranijim najkul čovjekom ikad?
Kako da mu kažeš hvala što je učitelj i idol a, da to sve ne ispadne patetično?
Kako objasniti svoju najdražu knjigu ljudima koji nisu iz Makedonije?

Dragi moji, već tjednima razmišljam kako napisati recenziju ili nešto slično za knjigu koju sam ove godina pročitala otprilike 5 - 6 puta, a sveukupno jedno 9 puta, koja je bila moja prva pročitana knjiga na makedonskom jeziku i sada je bez konkurencije najdraža knjiga na makedonskom jeziku (opravdavanje ove izjave napisat ću nešto niže) i jedna od najdražih uopće te definitivno najviše puta pročitana knjiga od svih, a sumnjam da će joj se ijedna približiti jer joj se namjeravam vraćati ponovno i ponovno uvijek kada mi nedostaje Makedonija (u prijevodu: često).
Pa dobro Iva kakva je to čarobna knjiga i njezin pisac? - pitate se jer znate da se rijetko vraćam jednom pročitanim knjigama i da je ovo svojevrsno čudo.

Igor Džambazov je makedonski glumac, showman, TV voditelj, stand-up komičar, glazbenik, tekstopisac, kompozitor, pjevač, redatelj, pjesnik i prozaist i ma sigurno sam nešto zaboravila uz sve navedeno čovjek s iznimnim općim znanjem i kulturom te poznavanjem svoje zemlje budući da je posjetio sva ili gotovo sva naseljena mjesta u Makedoniji i o svakom može puno toga ispričati, također meni najdraži govornik makedonskog jezika i voljela bih jednom tako lijepo, melodično i savršeno govoriti makedonski i poneki njegov dijalekt (Igor ih govori sve ja bih bila sretna sa savršenim književnim i služenjem ponekim dijalektom, ali to je cijeloživotna zadaća pa sretno mi bilo). Uglavnom Igor je jedna iznimno svestrana i zanimljiva osoba.
Moja Ljubav prema makedonskom počinje od ljubavi prema Toši Proeskom i želje da razumijem što on to pjeva, što se o njemu piše i što makedonski fanovi pišu po forumima, počela sam učiti sama slovo po slovo uplašena kirilicom i daveći drage Makedonce koje sam upoznala na internetu da mi objašnjavaju stvari Toše je poginuo, moja želja je postala još jača jer to je nešto što sam činila u spomen na Tošu, a i sad sam imala prijatelje sve redom čarobne sa suncem u srcu, a takav je bio i Toše, željela sam znati njihov čarobni jezik. Negdje u svim tim mojim danonoćnim slušanjima makedonskih tv i radija te slovkanju svega što je moglo doći do mene došao je i Igor, kada sam čula kako govori znala sam da želim tako govoriti ako ikada naučim govoriti makedonski, kada sam čula njegovu glazbu znala sam da imam idola jer me pogodila točno gdje treba. Kada sam shvatila da Igor ima knjigu pitala sam jednu prijateljicu i umjesto odgovora mi je stigla knjiga u e-formi u inbox. Knjiga se zove Gol čovek (Gol čovjek).

Od tog popodneva do idućeg ranog jutra ja sam knjigu doslovno progutala odjednom tj. islovkala pauzirajući samo toliko da pogledam neku riječ u rječniku toliko me vukla i definitivno sam naučila čitati makedonsku kirilicu po ubrzanom postupku. Idučeg popodneva kad sam došla k sebi frendica koja mi je knjigu dala, pitala me kako mi ide i kako mi se sviđa, rekla sam da je to iznimno zanimljiv pustolovno akcijski roman. Iznenadila me riječima ma koji roman to je Igorova AUTOBIOGRAFIJA!!! Molim?!? Ostala sam paf na tu informaciju te 2010. godine i istodobno počela čitati sve o Igoru i diviti mu se jer život mu je za film.
O čemu se to radi u knjizi? Pa jedna od najslavnijih osoba u državi uđe u kasino i u jednoj noći izgubi svotu dovoljnu za luksuzan stan u centru grada pritom se zadužujući kod opasnih, nelegalnih "loših izgovora za ljudska bića" koji povrat žele odmah, a ako ne spremni su lišiti dužnika života, zdravlja, dostojanstva i njegovih najmilijih. Igor odlazi u ilegalu, nestaje a u knjizi na priča gdje je to bio i kako mu je bilo za vrijeme dok se cijela Makedonija pitala kako, kamo i zašto je nestao najslavniji čovjek u Makedoniji?

 Knjigu prati istoimeni dokumentarac, a i intervju u kojem Igor sve u i oko knjige objašnjava milijun puta bolje nego što bih ja to ikada mogla pa pogledajte.
Zašto i kako mi je to najdraža knjiga kad se bavi tako teškom situacijom?
Pa u knjizi ima puno lijepih opisa same Makedonije te je ona istinski izvor i putokaz nekome tko želi učiti o Makedoniji i makedonski zavoljela sam je prije nego sam shvatila da je stvarna, a otkad sam shvatila da je stvarna shvatila sam da se divim Igoru na hrabrosti da sve to preživi, vrati se, ispriča nam sve što mu se dogodilo i nastavi s javnim životom i djelovanjem kad bi većina od nas nestala i pritom ne traži opravdanja nego samo kaže: "Ovako ne treba učite iz mog primjera nemojte na svojoj koži".
Osim ove Igor je autor još šest knjiga, od kojih su neke autobiografske, neke fikcija, a neke poezija.  Pročitala sam ih četiri pisat ću Vam o njima uskoro, obećavam!
Početkom godine moja prijateljica Eli poklonila mi je Igorove knjige i to je učinilo ovu knjigu rekorderom jer sam ju ove godine pročitala 5-6 puta (više ne slovkam, sad čitam i više mi ne treba riječnik). Hvala ti Eli! <3
Ako se pitate, da upoznala sam Igora kad sam bila u Makedoniji, ali o tome u nekoj slijedećoj objavi, jer se ova jako odužila, ako niste pročitajte knjigu, a za Igor edno ogromno blagodaram i te sakam!

Sean Patrick - Alexander the Great: The Macedonian Who Conquered the World

Dragi moji, ne nisam nasjela dvaput iako se tako čini nabavila sam knjige zajedno, iako dvaput sam pala na istu foru tj. na svoje osjećaje prema najdražim mi povijesnim osobama svih vremena ili u ovom slučaju prema najdražoj mi povijesnoj osobi svih vremena - Aleksandru Velikom Makedonskom. :) Tko ne zna o čemu pričam klik na prethodnu recenziju...

Da se razumijemo ovo nije biografija nego je "self help nesto maskirano u biografiju" da opet, ali nisam toliki naivac ovu knjigu sam skinula na Kindle zajedno s onom prijašnjom istog autora ne znajući šta me čeka,  nisam čitala komentare jer me razveselilo da se uopće netko bavi Aleksandrom jer obožavam sve vezano uz Makedoniju i bila sam van sebe od sreće što mogu nešto tako čitati, a da je besplatno. Već pogađate moja sreća je trajala prvih 20-ak stranica knjige na kojima se stvarno piše o životu i djelu Aleksandra Makedonskog, "self help kako postati genijalac dio" je prepisan poprilično iz prve knjige o Tesli i njega sam preletjela samo. Ako Vam se čita i ova knjiga je na Amazonu besplatna, a meni molim Vas preporučite neku pravu knjigu koja se bavi Aleksandrom Makedonskim. Hvala unaprijed!

Sean Patrick - Nikola Tesla: Imagination and the Man That Invented the 20th Century

Dragi moji, ovo Vam je najbolji dokaz da je znatiželja dobra stvar, ali načini njezinog zadovoljavanja nisu to uvijek, naime bolesna sam već oko mjesec dana i nisam mogla baš puno čitati (upala pluća, kašalj, antibiotici i tako to) pa mi je trebalo nešto kratko, poučno i na e-čitaču

Da se razumijemo ovo nije biografija nego je "self help nešto maskirano u biografiju", a ja sam bila lakovjerna pa sam nasjela na Amazonu i skinula si na Kindle jer se reklamira kao Teslina biografija i još je k tome besplatno pa me zanimalo što "neki tamo Amer" ima za reći o našem Tesli.
Prvi dio knjige jesu crtice iz Teslina života i zanimljivo je i sve super dok drugi dio knjige autor nas "uči" kako da postanemo genijalni i tu autor prilično američki tupi uz pomoć citata drugih poznatih ljudi, a da ništa novo ne kaže osim "treba puno radit" i zadnjih 10 strana reklamira svoje knjige.
 Eto ako Vam se čita na Amazonu je i dalje besplatna. Ako ništa poželjela sam pročitati neku pravu knjigu ove tematike pa su prijedlozi dobrodošli. Puno hvala!

P.S. obećavam češće pisati sramotno sam zanemarila jednu od svojih najvećih ljubavi - čitanje i ovaj blog a mnoge recenzije stoje kao "draft" i mnoge knjige stoje pročitane do pola ili još gore 3/4 i čekaju da ih dovršim iako su super. Znači čitamo se uskoro!

Dr. Kenan Crnkić – 7 tajni uspjeha

Helllooo svima, nakon nekog vremena evo ponovno i moje recenzije u moru Ivinih, nadam se da me niste zaboravili. 

Knjigica koju sam odlučila recenzirati, a Iva mi je nerado dopustila je… (da imam zvučne efekte sada bih tu trebao biti jedan tuš)… 7 tajni uspjeha u izdanju Fokusa (više o knjizi).

Vozeći se danas na promociju i inspirativno predavanje autora ove knjige dr. Kenana Crnkića, uzela sam knjigu u ruke prvenstveno da ju prelistam i pregledam te moram priznati gledajući u naslov knjige pomislila sam opet knjiga s instant filozofijama koje su teško ili nikako ostvarive, ali (uvijek postoji ali) gaaaadno sam pogriješila and don't judge a book by it's cover. Knjigu sam pročitala u četrdesetak kilometara vožnje, doslovno sam ju pročitala u jednom dahu jer je toliko jednostavna za čitati, puna pozitivne energije.

Knjiga je puna znanja, inspirirajuća je i daje svakom čitatelju jednu vrstu „alata u ruke“ kako lakše doći do uspjeha. Meni osobno ti „alati“ nisu neka novost i dosta često ih koristim u donošenju nekih odluka  (bilo poslovnih ili privatnih), ali ono što me stvarno dojmilo su priče i stvarni događaji koji svakome tko gleda na način da pokuša izvući i dobiti novo znanje ili vještinu, jednostavno se može poistovjetiti i dobiti jednu vrstu vjetra u leđa.

7 tajni uspjeha Vam nikako neću otkriti samo ću Vam preporučiti da ju definitivno pročitate i imate uvijek blizu sebe, ovo je knjiga koja će Vam kada ste potišteni podići raspoloženje, kada ste u nedoumici i na križanju nekog puta uvijek će se naći neka mačka (zec kako kaže dr. Crnkić danas na predavanju) koja će Vas uputiti na „pravi put“ ili je jednostavno dovoljno da imate jedno ogledalo pri ruci, ali kao što ranije sam napisala definitivno ovu knjigu u ruke pa ćete saznati o čemu pišem/pričam/mislim. 

Malo da se osvrnemo na predavanje koje se održalo u kinu Europa 26.04.2017. Predavanje je započelo zanimljivim  filmom koji je jedna vrsta „in sight- a“ buduće knjige dr. Crnkića, koji govori o ostavljanju traga, po meni malo obrađena tema te se veselimo novom štivu iz „pera“ dr. Crnkića. 

Domaćini predavanja bili su dr. Kenan Crnkić, dr. Božo Skoko stručnjak za odnose s javnošću i marketing,  profesor na FPZG te Alis Marić iz Čitaj knjigu. Predavanje je trajalo  3600 sekundi, zašto pišem u sekundama za taj podatak preporučujem knjigu „Pazi vuka kojeg hraniš“, a samo ću navesti da smatram da sam današnje novce iz banke dobro „potrošila“.

Vrlo rado bih podijelila sve priče koje su me dojmile, ali zato ću staviti jednu o veeelikom čovjeku i time završiti ovu recenziju o velikoj inspirativnoj punoj znanja knjizi.

Zahvaljujemo se svima na predivnom druženju te malo slikica sa druženja. 

Zlatko Gall - Pojmovnik Popularne glazbe

Na Interliberu sam se počastila ovim izdanjem (više o knjizi) budući da sam velika ljubiteljica glazbe raznih vrsta i podvrsta, nisam sveznajuća, a Google iako jest moj jako dobar prijatelj nije uvijek praktičan pa sam imala potrebu za jednom ovakvom knjigom u kojoj piše što je što i u koju mogu uvijek zaviriti ako mi nešto nije jasno i na koju se mogu osloniti kao na stručnu tim više što je uz svaki glazbeni žanr navedeno nekoliko izvođača i albuma koji najbolje odlikuju određenu vrstu glazbe i preporučuju se poslušati. Osim navedenih razloga moja strast su knjige o glazbi, što znači da skupljam knjige o glazbi i glazbenicima koje volim pa se ovo izdanje nametnulo samo po sebi kao must - have i must - buy. Čini mi se da same natuknice o glazbenim žanrovima variraju u dužini i kvaliteti i same natuknice ovisno o tome koliko su bliski i dragi samom autoru pa su tako neke natuknice gotovo eseji dok se neke sastoje od rečenice ili dvije te jednostavno traže podrobnija objašnjenja. Iznimno mi je drago što se u pojmovniku našlo mjesta za natuknice kao što su latin rock, salsa ili kubanski son te kao velika zaljubljenica pa samim time i poznavateljica tih žanrova mogu reći da su opisani korektno i da su preporučeni najpoznatiji albumi koji su dobro upoznavanje s određenim žanrom. S druge strane npr. o vrstama i podvrstama elektronske glazbe nažalost ne znam gotovo ništa i ne razlikujem ih pretjerano, ali ni sam pojmovnik mi nije pomogao u raspršivanju neznanja. Također neke vrste glazbe sam pisac opisuje na način da ste odmah ponukani poslušati neki od preporučenih albuma, dok neke vrste obrađuje vrlo enciklopedijski i tu se vidi piščeva bliskost određenim vrstama glazbe koja možda baš i nije primjerena izdanju ovoga tipa. Bolji poznavatelji od mene sigurno bi imali još opaski pa neću cjepidlačiti.
Nažalost moram se osvrnuti na ono što me jako naživciralo, a to su natuknice kojima se opisuju fanovi i groupie, stoga ću ih prepisati u cjelosti:"Fan = Fanatičan pripadnik, odani sljedbenik, navijač ili naprosto žestoki ljubitelj određene vrste glazbe ili pop i rock zvijezda.
Groupie = Fanatične pripadnice fan klubova ili vatrene pristaše glazbenika koje posvuda prate svoje idole nastojeći s njima uspostaviti i seksualni odnos."
Nisam i NISAM i mislim da pod hitno trebamo novu terminologiju u POP kulturi i komunikaciji jer je ova postojeća ružna, uvredljiva, ponižavajuća (pogotovo za cure) i netočna.
Smatram da ljudi koji troše svoje vrijeme, novac, (a pogotovo oni koji troše džeparac, invalidnine,i sl), mentalne, duhovne i sve ostale kapacitete, da bi putovali na nečije koncerte, kupovali nečije albume, učili nove jezike i stvari da bi razumjeli o čemu netko pjeva i govori itd zaslužuju neki ljepši pozitvniji naziv jer cijela glazbena industrija postoji zbog njih i počiva na njima te zaslužuju poštovanje i zahvalnost ne samo glazbenika koje vole nego i tzv. stručne javnosti. Budući da ne postoje službene definicije ovih socioloških pojava smatram da ih je gospodin Gall mogao opisati ljepšim riječima budući da su to jedine dvije natuknice u kojima se spominju slušatelji radi kojih Pojmovnik i postoji.
Na kraju, dali da kupite i čitate Pojmovnik? Ne znam ni sama ovakve literature na našim tržištima jako nedostaje. Mislim da bi sam gosp Gall bolje zaplovio u leksikonu tipa: 101 album koji jednostavno morate čuti ako volite mjuzu, dok mu pisanje definicija nije baš leglo najbolje, ali zasad je Pojmovnik jedino izdanje takvog tipa koje imamo. Pa tko voli nek izvoli. Nadam se budućnosti s puno glazbenih novina, članaka i knjiga tj. konkurencijom i većim zanimanjem publike što će dovesti do kvantitete, ali i kvalitetnijih izdanja te većeg poštovanja samih glazbenih konzumenata.

Dr. Kenan Crnkić - Pazi kojeg vuka hraniš

Mene često vesele male i drugima čudne ili nevažne stvari npr. kada u naslovu neke knjige ili nekom tekstu, pjesmi i sl. primijetim spominjanje priče, pjesme ili događaja koji je i meni drag. Takvi rijetki trenuci me ispune radošću jer još netko voli istu priču koju volim i ja pa stoga možete zamisliti moju radost kada sam čula da će moj dragi Fokus objaviti knjigu naslova "Pazi kojeg vuka hraniš" jer to je poanta moje najdraže priče koju sam prvi put pročitala u knjizi Njegove Svetosti Sacinandana Swamija Put velikog rastanka. Budući da nigdje drugdje nisam čula za spominjanje te priče odmah sam poželjela znati sve o autoru i knjizi u kojoj se spominje moja najdraža priča pa sam naravno guglala: "Kenan Crnkić autor je balkanskih bestelera o uspjehu i sreći.

Njegova prva knjiga ”7 tajni uspjeha”, kao jednostavan i praktičan vodič do uspjeha, izazvala je svojevrsnu senzaciju, oborila sve rekorde prodaje, u roku od samo 10 dana od izdavanja izbila na prvo mjesto, a u prvoj godini doživjela svoje nevjerovatno 10. jubilarno izdanje, kao i prevod na više stranih jezika.

Knjiga, znakovitog naziva ”Pazi kojeg Vuka hraniš” druga je knjiga ovog iznimno popularnog autora, napisana sada već prepoznatljivim stilom koji odiše lakoćom čitanja istovremeno proizvodeći neki neobićni oblik instant motivacije i zadovoljstva. Ovo je knjiga  o sreći. Kako je pronaći, postići i trajno zadržati u našim životima.

Doktor je ekonomskih nauka i profesor na Ekonomskom Fakultetu u Sarajevu. U teorijskom smislu školovao se na brojnim univerzitetima u zemlji i inostranstvu, a specijalističke studije uspješno je okončao i na poznatoj Harvard Business School  Sjedinjene Američke Države.

U praktičnom smislu dr Crnkić uspješno je rukovodio multimilionskim korporacijama i fondacijama u privatnom, ali  i državnom vlasništvu." Izvor: http://drcrnkic.org/

Dan ili dva nakon moje više ili manje zadovoljene znatiželje, draga ekipa iz Fokusa poslala mi je knjigu na čemu im od srca zahvaljujem jer je držanje knjige u ruci konačno zadovoljilo moju znatiželju iako ne u potpunosti, ali krenimo redom.
Knjiga je na prvi pogled vrlo elegantna, mala, crna, tvrdi uvez, srebrna slova (prva misao: Ovo je kao mala crna haljina, ali među knjigama :) ). Otvorim prvu stranicu piše na crnom papiru velikim bijelim slovima: UMRIJET ČEŠ + veliki pješćani sat (prva misao: Pa ok al' ne bih baš sad). Progutam knedlu i okrenem stranicu piše opet na crnom papiru velikim bijelim slovima ali ovoga puta: POČNI ŽIVJETI + veliki pješćani sat (prva misao: Ovo će biti zanimljivo).
Potom autor kroz 7 poglavlja vrlo vizualno privlačne knjige progovara i savjetuje o sreći u tome mu pomažu motivacijske priče i citati poznatih osoba kao npr: Steve Jobs, Zig Ziglar, Meša Selimović, Pablo Picasso i mnogi drugi. Autorova premisa je da svaki dan dobivamo poklon od 86400 sekundi koje bismo trebali iskoristiti da budemo sretni i uspješni jer nikad ne znamo kada će poklon prestati stizati. Priče u knjizi su divne, meni većinom poznate i drage, neke od njih su u mom folderu s citatima, većina od njih biti će poznate svima na njih smo naletjeli "skrolajući" društenim mrežama ili ih dobili u mailovima od kolega i prijatelja što ne umanjuje njihovu ljepotu, poučnost ili sposobnost da uljepšaju dan. Knjigu sam pročitala dvaput; jednom brzo i potom još jednom polako kroz tjedan dana i oba puta zaključila sam isto: Nedostaje mi zašto! Kako to mislim?! Pa pojavila se moja vječna suputnica znatiželja. Ja znam zašto volim neku priču ili citat znam na što me nadahnula i kako mi je uljepšala život te još više zašto bih ju nekome preporučila. Ono što ne znam je kako su to priče, citati i prakse koje nam preporučuje promijenile, unaprijedile i uljepšale piščev život, što ga je nagnalo da ih stavi u knjigu? Voljela bih znati što znače njemu osobno Nadala sam da ću ga to moči sama i pitati kada sam čula da dolazi na Interliber potpisivati knjige, ali nažalost zbog velike gužve nisam uspjela, ali sam uspjela dobiti potpisanu knjigu i fotku te biti na promociji.
Na kraju, da, preporučam ovu knjigu kao početnu točku za Vašu knjigu, bilježnicu, folder, Instagram profil, fb stranicu u koji ćete stavljati priče citate, slike koje u Vama potiču ljepotu, sreću, radost, nadahnuće ukratko onog dobrog vuka. Za kraj uživajte u mojoj najdražoj priči na svijetu (ujedno i posljednjoj u ovoj knjizi), ova priča je tada 14-godišnju mene potakla na čitanje mnogih knjiga i probudila u meni glad za istraživanjem i učenjem, a sada će nadam se nekome barem uljepšati dan:

Gwen Bailey - O čemu razmišlja moj pas?

O čemu razmišlja moj pas? - Iskreno mislim da se svatko tko ima psa to zapita najmanje jednom dnevno, a oni koji imaju više pasa i češće... Ovu zanimljivu knjigu objavio je PROFIL, (više o knjizi), a ja sam ju kupila na Aukciji za pomoć udruzi Deseti život iz Splita (Aukcije za pomoć udrugama i pojedincima koji pomažu napuštenim životinjama su moj najdraži način nabavke knjiga pa ću kada god budem pisala o knjizi nabavljenoj na taj način staviti i link gdje sam ju nabavila s nadom da ćete kliknuti i pridružiti se). Ovu knjigu napisala je Gwen Bailey, stručnjakinja za ponašanje životinja.
Knjiga je podijeljena u veća poglavlja koja opisuju život pasa kao društvene životinje, život u hijerarhiji, prehrambene navike i spretnost pasa, slijedeći naraštaj (odnos pasa prema štencima), kako psi shvaćaju sigurnost te odnos pasa i ljudi. Unutar svakog poglavlja slikom su prikazani psi u položajima koji su nam uglavnom dobro poznati te su iscrpno objašnjeni nakon čitanja objašnjenja shvačam da iako su nam položaji dobro poznati ponekad ih tumačimo posve pogrešno, što nas može dovesti u opasnu situaciju ako pogrešno protumačimo ponašanje psa s kojim se ne poznajemo. Potom na kraju svake stranice postoji odlomak jeste li znali koji nudi puno zanimljivih činjenica o psima npr: Jeste li znali: Dio nosa za otkrivanje mirisa je 37 puta veći u pasa nego u ljudi, a dio mozga koji prerađuje podražaje koji dolaze iz nosa u pasa je mnogo veći i složenije građe od istog područja ljudskog mozga.
Ovu knjigu smatram iznimno zanimljivom i korisnom kao izvor boljeg upoznavanja pseće vrste općenito i kao izvor informacija te mislim da bi bila zanimljiva kako ljudima koje je već osvojio pas tako i onima koji još rzmišljaju o takvoj vezi ili onima koji se boje i samo žele bolje razumjeti pse u svojoj okolini. Za razliku od većine kinološke literature u knjižarama ova knjiga je prihvatljivija cijenom što je dodatan razlog da ju imate na svojim policama. Za kraj jedna zanimljivost: ova knjiga je tiskana i uvezana u Kini te ima poseban miris i nakon godinu dana što ju imam, korice i papir su također posebni na dodir. Nadam se da će vam ova knjiga pomoći da saznate o čemu razmišlja ne samo vaš pas nego svi te da će vam postati drag priručnik.

Cody McClain Brown - Propuh, papuče & punica, Vodič za preživljavanje u Hrvatskoj

Ivin i moj doticaj s ovom knjigom dogodio se neočekivano, malo ću citirati jedan dio iz Cody-jeve knjige jer baš dočarava način kako smo mi došle na promociju njegove knjige.

"Život je čudan. Baš kad krenete prema jednom odredištu, zapušu vjetrovi sudbine i odvedu vas na neko potpuno drugo mjesto."

Kao što sam ranije spomenula bile smo pozvane na promociju jedne knjige i na njen tulum, ali kako je tulum bio organiziran na teško dostupnom mjestu za osobe s posebnim potrebama (kolica), kada smo čule da se održava još jedna promocija odlučile smo ostati. Uzele smo knjigu u ruke, pročitale naslov koji nam je bio nespojiv s riječju vodič, zatim ugledale naslovnicu knjige gdje se nalazi par bosih nogu na šljunčanoj plaži s malim morskim ježičem. Što se opet ne slaže s naslovom knjige papuče, a slika je bosih nogu, e dragi Cody odmah si nas na početku zaintrigirao, zbunio.

Ovo je fenomenalni vodič iz očiju splitskog zeta Cody-ja, vodič koji nam prikazuje kulturološke, financijske/ekonomske, političke, društvene razlike između Hrvatske i Amerike. Moram priznati da je ova knjiiga imala kod mene jako puno miješanih osjećaja, imam dojam da ih knjiga malo i sama nameće, ali najviše me je nasmijala i dala osjećaj sreće. Sreće, jer mi je Cody ukazao kako mogu biti jako sretna što živim u zemlji gdje je ljudima još uvijek stalo jedno do drugih, gdje će vam ljudi pokušati pomoći, gdje će vas nahraniti i dobro ugostiti, HVALA ti Cody što si nam ovom knjigom ukazao koliko možemo biti sretni što živimo u društvu gdje nam je bitno da za ručkom svi budu siti i zadovoljni, da kada dolazimo i odlazimo od nekuda da mislimo na svoje bližnje te da ih počastimo nekom sitnicom iz mjesta kojeg dolazi.

Naravno imamo i mi nekakvih društvenih nedorečenosti koje bi trebali promjeniti, koje je Cody na vrlo lijep i čak dosta pozitivan i humorističan način opisao, a to glasi ovako iz 27 poglavlja Redovi "... Najveći redovi koje sam u životu vidio prije dolaska u Hrvatsku bilu su 1988. u Disney Worldu. Zapravo, činilo mi se da se Disney World sastoji isključivo od redova, što je zajedničko Hrvatskoj i "najsretnijem mjestu na svijetu". Razlika je u tome što vas većina redova u Disney Worldu dovede do atrakcija poput Pirata s Kariba ili Kuće duhova. Većina redova u Hrvatskoj dovede vas do potrebe da se sagnete kako biste razgovarali s nekim kroz uzak prorez u staklu šaltera. Hrvatski redovi puki su simboli diskriminacijskog (i često neučinkovitog) sustava. Na dvije strane tog šaltera nalazimo se MI i ONI. Oni imaju moć, informaciju, pristup. Oni - bolnčari, birokrati, prodavači karata. Red je poput niti života, dok mi poredani pred Suđenicima čekamo da vidimo hoće li nas doktor primiti, imamo li sve papire za vizu, osobnu iskaznicu, parkirnu dozvolu. Ili stanemo u red čisto da pitamo gdje je neki drugi red. Želite nešto u Hrvatskoj? Da? ONDA STANITE U RED!!!..."

Dio knjige zbog kojeg sam vrištala od smjeha je kada punica Vida pije kavu i pokušava pušit cigaretu u Americi, odmah sam si u glavi složila sliku svoje majke koja na isti način promatra papirnatu šalicu od Starbucks-a, a vi dragi čitatelji ovoga bloga, ukoliko želite smijati se i vidjeti razlike između Hrvatske i Amerike, vidjeti kako se Cody snašao u Lijepoj Našoj, jednostavno ćete morati pročitati i uživati u ovom vodiču koji je izdao Algoritam. Više o knjizi 

A Cody-a možete pratiti i na Fb-u.

P.S. Ja sam tu iza objektiva,  a Iva je na fotkama

Farida Khalaf i Andrea C. Hoffmann - Djevojka koja je pobijedila ISIS - Faridina priča

Moje rodno mjesto Zagreb, Hrvatska, Europa, mjesto Faride, Sinjar, Irak, Azija (njezino mjesto se ne može naći na karti, ali je ovo dovoljno blizu da otprilike izračunamo udaljenost) dijeli prema kartama zračne udaljenosti 2401,37 km, cestovne nešto više 3146,41 km, a duhovno, civilizacijski, kulturološki po meni beskonačan broj.
Jako teško mi je predočiti si život u takvoj sredini koja je općenito okrutna prema ženama, te se žene većinom koriste kao objekti zadovoljstva te kao kućne pomoćnice, kao da su niža vrsta. Da sam se rodila u tom okruženju vjerovatno bi mi zapadna kultura bila čudna, ali da se moram preseliti u krajeve koji se odnose tako prema ženama jako teško bi se prilagodila i vjerovatno bih mnogo puta završila kao Farida (mislim na batine). Jako teško mi je predočiti da netko u kući živi sa tri kalašnjikova, da otac djecu podučava koristiti to isto oružje i da je sve to normalno u kulturi življenja.
Faridina priča o ISIS-u, gubitku obitelji, prijatelja i okruženja u kojem je živjela je jako traumatična za predočiti si, isto kao i bijeg iz ISIS-ovog kampa, pronalazak polovične obitelj, te najgore po meni od svega da zbog svega što je proživjela da joj njena okolina sugerira da se mora sramiti te da je obeščašćena, ja bih se sramila što živim u tako zatucanoj okolini, hvala sudbini, kismet, da je dobila školarinu da živi u Njemačkoj i da ima priliku živjeti u normalnoj okolini, iako pretpostavljam, a i navedeno joj je u knjizi da je to njoj bilo jako teško, jer ipak je riječ o velikim kulturološkim, duhovnim, civilizacijskim razlikama.

..."Ujutro je došao Emir Zeyad i pronašao me na podu. Spopao ga je siloviti bijes. "Ti jadna beštijo!" urlao je. "Ako pod svaku cijenu želiš umrijeti, rado ću ti pomoći u tom! Sad ćeš naučiti lekciju!"
podigao me na ramena, dohvatio šipku s kukicama i sve zajedno iznio iz moje zatvoreničke sobe. Začudo, uopće mu nije smetalo što sam potpuno otkrivena i što imam na sebi samo onu omraženu plavu haljinu u kojoj me zlostavljao. Nije mario ni za to što su me mogli vidjeti i drugi muškarci. Upravo suprotno: čak ih je ohrabrio da ga slijede. Znatiželjnima kakvi su bili, nije trebalo dvaput reći. Slutila sam da će se desiti zlo kada me unio u prostoriju u koju su smjestili Evin i mene odmah po dolasku. Zeyad me položio preko stola i tražio da mu donesu električni kabel. A onda me počeo mlatiti svom silom.
"Ti vražja droljo", psovao je. "Misliš da ču dopustiti da radiš sa mnom što te volja? Pokazat ću ja tebi!"
Bičevao me po leđima sve dok se kroz plavu haljinu nije probila krv. Oko nas je stajala grupa od dvadesetak muškaraca. Poticali su ga i bodrili njegovi napadaj bijesa povicima ALLAHU - AKBAR.
"Tako je, pokaži joj" derali su se. "Pokaži joj kako postupamo s poklonicima đavla!"
Zeyad je bio izvan sebe. Mlatio me je sve divljije i divljije. Malo bi koristio kabel, a malo šipku za odjeću s kukicama, koju je uzeo iz one prostorije. Mrcvario mi je cijelo tijelo. Njegovi udarci nisu štedjeli ni moje noge ni glavu. Šipkom me udario u lice i ozlijedio mi lijevo oko, tako da više nisam mogla gledati. Vjerujem da me htio ubiti - ili mu je u najmanju ruku bio potpuno svejedno hoću li preživjeti. Moji ožiljci i danas svjedoče o njegovom nezamislivo brutalnom postupku.
U neko doba, kada su bolovi postali prejaki, konačno sam izgubila svijest. ..."

Ovim odlomkom se najbolje može uvidjeti kako ti barbari se odnose prema pripadnicama nježnijeg spola, prema osobama koje su druge vjere. Farida je imala veliku sreću da je uspjela sa svojim zdravstvenim stanjem preživjeti Emira Zeyada.

... "No, Azerbajdžanac ga je više u opće nije slušao; njemu je na pameti bilo samo jedno. "Doktore, koliko će trebati da postane upotrebljiva?" nestrpljivo je upitao.
"To još ne mogu reći. Trenutačno je nitko ne smije ni dodirnuti." U sebi sam slavila. Eto ti sad, ti stari pohotniče, pomislila sam. Loše si investirao svojih pedeset dolara!
Brzo sam  se upoznala s rasporedom zbivanja u kampu, iako sam isprva provodila vrijeme ležeći u kontejneru. Dnevni raspored bio je određen raznim događanjima. Jedan od njih bio je vrijeme molitve, kojeg su se pridržavali svi stanovnici kampa -  neki dobrovoljno, a neki silom prilika. Na praznome mjestu između kontejnera, pet puta na dan, okupljali su se svi, uključujući i otete žene.
"Zašto se ne usprotivite?" upitala sam Evin.
"Na početku sam pokušala", priznala je. "Ali su me premlatili. S tim se ne treba šaliti Farida, jer to ništa ne znači, vjeruj mi."
Vjerovala sam joj. Svakog jutra i večeri, prije ili nakon što bi ih muškarci odveli, djevojke bi u kontejneru tajno slavile vlastiti ritual. No, ljutila sam se na njih, bez obzira na to, jer mi se činilo da su se molile istome Bogu kao i naši neprijatelji. Ljutila sam se zato što su im muškarci nametnuli svoju volju. Ljutila sam se jer smo bile bespomoćne i odlučila da neću sudjelovati u tom.
Drugi događaji koji je određivao dnevni raspored djevojaka bile su potrebe muškaraca. Svaki dan iznova, Evin i druge djevojke pozivali su njihovi vlasnici. To se službeno nazivalo obavljanjem kućanskih poslova, a ponekad bi i bilo tako. Djevojke su povremeno morale očistiti kontejner svojeg gospodara ili oprati njegovo rublje. Kuhanje nije spadalo u njihove zadate jer je muškarce hranom opskrbljivala središnja kantina. Kuhar im je spravljao obroke na libijski način, što znači da je čitav obrok pomiješan zajedno - riža, povrće, meso i salata. Donosili su i nama jedan tanjur. To je najčešće činio Azzad, nakon čega bismo sve zajedno jele vilicom iz istog tanjura. Nije nam bilo drago to jelo, ali kako smo uglavnom bile užasno gladne, bile smo zahvalne Azzadu što barem on misli na nas. Drugi su vojnici jednostavno zaboravljali da i mi moramo jesti.
No, kada bi vlasnici pozivali djevojke u svoje kontejnere, ti su pozivi najčešće podrazumijevali službu druge vrste. Moje supatnice nisu o tome otvoreno govorile, no shvatila sam da su svaki put kada bi ih pozvali, bile jako nervozne i prestrašene. Nestale bi kroz vrata posramljeno pognutih glava i vratile se natrag uplakanih lica. Brzo sam dokučila što sve to znači - i bilo me strah. Naše ropstvo je prije svega bilo seksualne prirode. Moje su prijateljice uzimale pilulu. Tvrdile su da si m njihovi vlasnici "propisali" taj lijek, iako one same ne znaju o čemu se zapravo radi. No, natpis na pakiranju mogle su dobro pročitati i razumjeti, baš kao i ja.
Kada bi Evin dolazila od Mahmuda i odložila svoj crni veo, redovito bi imala ogrebotine i modrice po tijelu. Tada bi se u turskom sjedu spustila do mene na madrac, položila glavu na moja prsa i počela po tiho plakati, dok bih joj ja milovala kosu. Nismo morale trošiti riječi na ono što se dogodilo; bilo mi je posve jasno da Mahmudi čini nažao mojoj prijateljici." ...

Trpjeti nametanje tuđe volje, vjere, odnos prema ženama koji je dno dna, sve to proživljavaju žene koje su i dan danas zatočene u "kampovima" ovih barbara. U nadi da će se nacija u tim dijelovima svijeta opametiti, da će prestati pod izlikom "vjere" pljačkati i uništavati društvo i svoju pokrajinu i zemlju, te ostatak svijeta.
Preporučujem da pročitate Faridinu priču jer na žalost ne znamo što nam budućnost nosi, a na žalost jako nam je blizu ISIS i nikad ne znamo gdje i kada bi mogli napasti, čisto da napakoste "nevjernicima".
Knjigu u Hrvatskoj je izdao FOKUS. Više o knjizi