Dragi moji, ovoga puta pisat ću Vam o jednoj posebnoj maloj a opet jako velikoj knjizi. The Little Book of Fika: The Uplifting Daily Ritual of the Swedish Coffee Break (Mala knjiga o Fika: švedskom veselom dnevnom ritualu stanke
za kavu) ili tako nekako bih ja to prevela.
Fika je društveni ritual stanke za kavu s kolegama, prijateljima, partnerom ili obitelji, uz kavu je uobičajeno da se jedu i peciva, postoje dvije ili tri takve stanke tijekom dana dok je jedna obavezna. Fika je ritual ukorijenjen u švedsko društvo, a sama riječ doslovno znači "kava" kao i "piti kavu", što također označava sretni i trenutak u danu za slatki odmor, vrijeme u kojem sve usporava da bismo se fokusirali na jednostavne užitke - hranu, piće i razgovor. Dok se u nekim zemljama kava pije u hodu i na brzinu s ritualom Fika je upravo suprotno to je trenutak za opuštanje i povezivanje s obitelji i prijateljima, uživanje u prirodi ili jednostavno trenutak da budemo sami sa sobom. Fika je uz Lagom (o kojem više u nekoj drugoj recenziji) jedna od najvažnijih odlika švedskog mentaliteta.
Ovo nije samo knjiga o načinu života, nego i divnih citata o kavi te kuharica pa sam tako u njoj pronašla recepte za slavne švedske "pužiće" s cimetom, crveni i bijeli glogg, sok od bazge, tortu s jabukama i ljepljivu tortu s čokoladom (da, sve one iz IKEA -e), uz još svašta drugo. Kada isprobam nešto od recepata nadopuniti ću slikama i dojmovima. Jedina zamjerka ovoj knjizi je što uz recepte nema fotografija. Dobra strana ove knjige je što postoji tablica konverzije mjernih jedinica za Europu i Ameriku pa možemo svi kuhati bez googlanja tj.brige.
Ova knjiga je također i "coffee table book" naziv s kojim sam se upoznala nedavno i to bi bilo nešto kao knjige za dnevnu sobu koje su luksuznog uveza i izgleda, nestandardnih dimenzija te prepune fotografija, a funkcija bi im bila listanje uz kavu i izazivanje divljenja ljudi koji vam dođu u goste.
Ne znam za goste, vidjet ćemo kad isprobamo recepte, ali meni je drago na ovaj način otputovati u Švedsku ali i u druge zemlje jer inače jako volim knjige "s fancy nerazumljivim riječima u naslovu i načinima života u drugim zemljama" tzv lifestyle knjige i ovim putem obećavam da ću pisati i o Lagom, Hygge, Lykke, Ikigai i možda još ponekoj, a primam i preporuke jer te knjige mi "dođu" kao kratko putovanje na egzotičnu destinaciju zato ih preporučam i Vama, a posebno ovu jer ima recepte pa možemo doslovno okusiti Švedsku.
Lynda Balslev je poznata autorica knjiga o kuhanju i hrani.
Žao mi je što Vam ne mogu pokazati više fotki iz knjige, ali posebno je naglašeno da je zaštićena autorskim pravima, ne želim se uvaliti u nevolju, vjerujte predivna je.
Svoju knjigu nabavila sam preko dobrog starog BookDepository.
Do slijedećeg pisanja čuvajte se i volite! :)
Dragi moji, ovo je jedna posebna minijaturna knjiga posvećena velikoj divi filmskog platna i modnoj ikoni Audrey Hepburn pod nazivom So Audrey (Tako Audrey).
Wikipedia za Audrey Hepburn kaže:
Audrey Hepburn (Bruxelles, Belgija, 4. svibnja 1929. – Tolochenaz kod Lausanne, Švicarska, 20. siječnja 1993.), filmska i kazališna glumica nagrađena Oscarom, manekenka i humanitarka.
Rođena je kao Audrey Kathleen Ruston u Bruxellesu i bila je jedino dijete Josepha Victora Anthonya Rustona,irskog bankara, i barunice Elle van Heemstra, pripadnice nizozemske aristokracije čiji su preci bili francuski i engleski kraljevi, a otac bivši guverner Francuske Gvajane. Audreyin je otac tek kasnije svojem prezimenu dodao Hepburn. Imala je dva polubrata, Alexandera i Iana Quarles van Ufford, iz majčinog prvog braka s nizozemskim plemićem.
Hepburn je slovila za skromnu, dragu i šarmantnu osobu, kojoj su uvijek drugi bili na prvom mjestu. To je posebno pokazala kad se već bližio kraj njezinog života svojim radom za UNICEF kao veleposlanica dobre volje.
Ja bih dodala jedna od mojih najdražih glumica i prva misao kad god netko kaže modna ikona.
Ovo je knjiga ispunjena savjetima o modi i stilu inspiriranima Audrey Hepburn te njenim citatima zajedno sa 60 fotografija u boji.
Ova knjiga je "coffee table book" naziv s kojim sam se upoznala nedavno i to bi bilo nešto kao knjige za dnevnu sobu koje su luksuznog uveza i izgleda, nestandardnih dimenzija te prepune fotografija, a funkcija bi im bila listanje uz kavu i izazivanje divljenja ljudi koji vam dođu u goste.
Ne znam za goste, ali mene ova minijaturna knjiga veseli tj. veseli me nasumično otvoriti stranicu i nekim citatom ili savjetom dati poseban ton danu. Smatram da svaki ljubitelj knjiga mora u svojoj kolekciji imati neku totalno posebnu i netipičnu knjigu, ovo je jedna od mojih.
Ja sam si poklonila svoju knjigicu za prošli rođendan, a naručila sam ju s dobrog, starog BookDepositorya.
Knjiga je zaštićena autorskim pravima tako da vam smijem pokazati samo nekoliko točno određenih fotografija, ipak nadam se da ćete uživati.
Do slijedećeg pisanja čuvajte se i volite! :)
Dragi moji, u posljednje vrijeme iako sam puno čitala u centru mog naglo smanjenog svijeta bile su pripreme za manifestaciju Noć knjige koja se tradicionalno održava 23.4. povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava, koji se baš tada obilježava jer se na taj dan 1616. rodio William Shakespeare, a umro Miguel de Cervantes Saavedra.
Svake godine na ovaj dan imamo nastup u Zajednici Makedonaca u Republici Hrvatskoj i MKD Ohridski biser Zagreb, a kao dio radionice makedonskog jezika za odrasle i
Dramske sekcije Lenka, iznimno sam sretna i zahvalna što sam dio ove vesele ekipe s kojom dijelim ljubav prema svemu makedonskom.
Kao što znate ove godine ništa nije uobičajeno zbog virusa koji je okrenuo svijet naglavačke pa smo svoje aktivnosti preselili na društvene mreže i održali program davši sve od sebe virusu u inat.
Ove godine se puni stotina godina od rođenja Slavka Janevskog - oca suvremene makedonske književnosti, makedonski književnik (Skoplje, 11. I. 1920 – Skoplje, 30. I. 2000). Bio je direktor i glavni urednik izdavačke kuće Makedonska kniga i urednik časopisa Nov den, Sovremenost i Horizont. Pripadao prvomu naraštaju makedonskih poratnih pisaca, koji su zastupali modernističke poetike. Autor je prvoga modernoga makedonskoga romana Selo iza sedam jasenova (Selo zad sedumte jaseni, 1952). Tematski je zaokupljen povijesnom opstojnošću čovjeka u okruženju stalne izmjene dobra i zla. Najznačajnije su mu pjesničke zbirke Hljeb i kamen (Leb i kamen, 1957), Evanđelje po Lukavom Peji (Evangelie po Itar Pejo, 1966), Kainabelijada (Kainavelija, 1968) i Astropeus (1979). Objavio je zbirke novela Klauni i ljudi (Klovnovi i luǵe, 1954), Omorine (Omarnini, 1972), Iza tajnih vrata (Zad tajnata vrata, 1992), putopise Gorke legende (Gorčlivi legendi, 1962) i romane iz tzv. kukulinskoga ciklusa (Tvrdoglavi, 1959; trilogija Mirakuli užasa – Mirakuli na grozomorata, 1984., sastavljena od romana Legije Svetoga Adofonisa – Legionite na Sveti Adofonis, Pasje raspeće – Kučeško raspetie i Očekujući kugu – Čekajki čuma; Devet Kerubinovih stoljeća – Devet Kerubinovi vekovi, 1986; Čudotvorci, 1988; Rulet sa sedam brojaka – Rulet so sedum brojki, 1989; Kontinent Kukulino, 1996. i Odlagalište – Deponija, 2000). Tematika romana obuhvaća poslijeratnu kolektivizaciju sela, psihološko-refleksivnu evokaciju rata i potragu za bitkom nacionalne povijesti koja je metaforizirana i simbolizirana kao univerzalno pitanje ljudskoga trajanja.
Stoga smo ovu Noć knjige s posvetili njegovom liku i djelu.
Nastupe moje učiteljice i dragih kolega možete pogledati ovdje.
Što se tiče mog odabira pjesme, danima sam iznova i iznova čitala zbirku odabranih pjesama ne mogavši se stopiti ni s jednom, (okrivimo koronu i karantenu), požalila sam se prijateljicama iz Makedonije, i moja draga Marija mi je poslala pjesmu pod imenom Tišina s kojom sam se stopila od prve sekunde.
Što se tiče ostalih djela Slavka Janevskog čitala sam "Šećernu priču" (Шеќерна приказна) preslatka lektira za prvi osnovne, ali i pravi izazov jer sadrži puno novih riječi, a na polici me još čekaju romani Dvije Marije i Mjesečar (Две Марии), (Месечар), a voljela bih pročitati i Polje iza sedam jasenova (Поле зад седумте јасиња), jer to prvi makedonski moderni roman.
Za kraj, ostavljam Vam svoj nastup nadam se da će Vam se svidjeti.
Do slijedećeg pisanja, čuvajte se i volite se! :)
Dragi moji, konačno sam skupila hrabrost nakon otprilike deset čitanja iznova i iznova pisati o bez konkurencije najposebnijoj knjizi koju posjedujem i zasada jedinoj u mojoj kućnoj biblioteci na španjolskom jeziku. Radi se o zbirci poezije Veinte poemas de amor y una cancion desesperada / Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna pjesma očaja Pabla Nerude jednog od najpoznatijih južnoameričkih pjesnika (Chile).
Pablo Neruda je imao jako buran i kompliciran život kojeg se ne bih usudila prepričati stoga preuzimam biografiju s hrvatske Wikipedije:
"Pablo Neruda (Parral, 12. srpnja 1904. - Santiago de Chile, 23. rujna 1973.), čileanski je pjesnik, pravim imenom Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto. Kao diplomat proveo je više godina u Madridu gdje se sprijateljio s Lorcom i drugim španjolskim pjesnicima te pristupio antifašističkom pokretu, zbog čega je u svojoj domovini bio proganjan. U početku piše pretežno ljubavnu liriku, a kasnije prelazi na društveno i politički angažiranu poeziju koja govori protiv ratnih strahota i ustaje u obranu potlačenih. Objavio je 19 zbirki poezije, od kojih su značajnije "Španjolska u srcu" u kojoj daje potresnu, ali uvjerljivu sliku borbe španjolskog naroda. Život i svijet doživljavao je prvenstveno čulno, pa su uzbuđenje, ogorčenje, samilost i srdžba osnovni motivi njegove poezije. Stilski, prešao je put od neoromantizma preko nadrealizma do čiste borbene i socijalne poezije. Osnovne su mu teme u ranijim godinama ljubav, kasnije pustoš, samoća, patnje, borba i smrt. Njegov vulkanski temperament, vječita spremnost da na nešto reagira i da se za nešto bori, učinio ga je jednim od najplodnijih (30 zbirki), ali i kvalitativno najneujednačenijih velikih pjesnika XX. stoljeća. Njegov Sveopći spjev (Canto general, 1950.), postao je simbolom stremljenja za književnost čileanskog naroda. Godine 1971. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Ostala djela: Crepusculario; Sto ljubavnih soneta; Dvadeset ljubavnih i jedna očajna; Prstenovi; Pokušaj neizmjernog čovjeka; Boravak na zemlji; Elementarne ode; Podsjetnik s Crnog otoka; Ruke dana; Kraj svijeta."
O pjesniku su snimljeni i filmovi: Il Postino (1994) tj. Poštar i Neruda (2016)
Zbirka, kao što joj samo ime govori, sastoji se od dvadeset i jedne pjesme objavljena je prvi put 1924. kada je autor imao samo 20 godina te ga je vinula u sam vrh hispanoameričkog pjesništva te je do danas ostala njegovo najpopularnije djelo te uz to jedno od najzaokruženijih i najvažnijih djela svjetske ljubavne poezije. Ostavit ću nekoliko videa s čitanjem u originalu i u prijevodu.
Poema 15
Poema 20
Zašto je sve to meni važno, pitate se?
Jako volim poeziju, a jedna od mojih ljubavi je i španjolski jezik, (da još jedan jezik, još jedna ljubav imam ih više nego što je uobičajeno). počela sam ga učiti upravo iz ljubavi prema glazbi i znatiželji prema tom prekrasnom, a tako dalekom i meni egzotičnom dijelu svijeta Španjolskoj i Latinskoj Americi. Željela sam da ovo bude prva knjiga na španjolskom koju ću imati u kućnoj biblioteci, a da nije gramatika, rječnik ili neka vrsta udžbenika, svoj primjerak sam naručila ovdje, dok hrvatsko izdanje možete nabaviti ovdje, a moja knjiga je putovala iz Barcelone do Londona i iz Londona u Zagreb te sa sobom donijela dašak gradova koje bih toliko voljela posjetiti, a nadam se jednom i hoću. Sve to ju čini najposebnijom knjigom koju imam (nek mi oprosti ostatak kućne biblioteke jer sve su posebne). Jednostavno imam potrebu njezinu ljepotu pokazati još nekome pa nadam se da će i Vas očarati.
Dragi ljudi, oprostite što dugo nisam pisala blog prvo sam bila u Makedoniji, (bilo je prekrasno ostvarenje svih snova, o tome više u nekim slijedećim postovima), a onda me poklopila svakodnevnica i spisateljsko - čitateljska blokada. Dobila sam čast i zadatak čitati najvažniju makedonsku poeziju - poeziju Koče Racina povodom Racinovog dana i dana Zajednice Makedonaca u Republici Hrvatskoj, predstavljala sam radionicu makedonskog jezika za odrasle i literarno - dramsku sekciju Lenka Makedonskog kulturnog društva Ohridski biser Zagreb. Mala velika zelena knjiga totalno me obuzela i samo njom sam se bavila posljednja tri mjeseca pripremajući se za nastupe (u jednom trenutku sam shvatila da znam cijelu zbirku na pamet), jako sam ozbiljno shvatila zadaću i čast koja mi je dana, ako sam zbirku prije znala jako dobro, sada su Beli mugri (Bijela svitanja) dio mog bića s posebnim mjestom u mom srcu. Samim time moram Vam pisati o Racinu i njegovoj zbirci.
Kočo Racin (mak.: Кочо Рацин), rođen kao Kosta Solev Apostolov (mak.: Koста Солев Апостолов) (Veles, Makedonija, 22. prosinca 1908. - Lopušnik, kod makedonskog grada Kičeva, 13. lipnja 1943.), bio je makedonski pjesnik, smatra se utemeljiteljem moderne makedonske književnosti.
Prvo literarno djelo koje je Racin napisao bili su “Sinovi gladi“, a djelo je objavljeno 1928. godine u zagrebačkom listu "Kritika". Racin objavljuje 1932. godine u Skoplju zbirku pjesama pod nazivom "1932." U isto vrijeme, Racin objavljuje i druge pjesme, priče i članke sa različitom tematikom. U člancima sa povijesnom tematikom, sve više istupa kao zaštitnik makedonske nacionalne stvari. Jedina samostalna zbirka pjesama "Beli mugri" ("Bijele zore") objavljena je u Zagrebu 1939. godine. Zbirka "Beli mugri", tiskana ilegalno u Samoboru i sadrži 23 pjesme koje su znatno utjecale na makedonsko pjesništvo, utemeljila je makedonski poetski modernizam.
Znam da ne znaju svi makedonski jezik, ali poslušajte vjerujem da ćete razumjeti i uživajte.
Dragi ljudi, dvije polovice ovog bloga u posljednje se vrijeme jako rijetko viđaju pa smo se Nesbovom gostovanju jako veselile jer smo to shvatile kao sestrinjsko blogerski izlazak. Polovica ovog bloga koja nije jutarnji tip tj.moja malenkost čak se veselo i nasmješeno ustala na vrijeme na sveopće čuđenje svih ukućana. No, šalu na stranu stvarno se dugo veselimo ovom gostovanju i zato nas nije začudilo prepuno Gradsko dramsko kazalište "Gavella" u srijedu 9. svibnja u 10 ujutro, znale smo da je ovaj događaj nešto što se ne smije propustiti o njemu su pričali svi kolege bookblogeri i bookstagrameri te zaljubljenici u knjigu danima unaprijed.
Jo Nesbo uistinu jest rock zvijezda među piscima, razgovor je maestralno vodila Bojana Gregorić Vejzović, a prevodila je na engleski i s engleskog genijalna, šarmantna i jako draga Josipa Šiklić. Povod Nesbovog dolaska u Hrvatsku (osim Zagreba, posjetio je još Zadar i Split) i okolne zemlje (prije Zagreba posjetio je Beograd, a nakon Splita odletio je za Ljubljanu) jest knjiga Macbeth. Ako Vam zvuči poznato s razlogom je tako radi se o "retellingu" klasične Shakespearove tragedije. Macbeth je dio Sheakespeare Hogarth serijala tj. Projekta kojim povodom 400 godina od smrti Williama Shakespearea poznati pisci današnjice pišu poznata Shakespeareova djela ponovno svojim stilom stavljajući ih u romane te u sadašnje moderno vrijeme udišući im tako nov život dok glavne odrednice ostaju one dobro nam poznate iz lektire.
Iznimna je čast što sam imala priliku biti među sretnicima koji su postavili pitanje, pitala sam: Volite li slušati glazbu dok pišete, kakvu glazbu volite i imate li neke posebne rituale dok pišete? Jo mi je odgovorio: „Uredio sam sjajnu sobu za pisanje iz koje puca pogled na cijeli Oslo. Ima savršeno ozvučenje i posebno izrađen stol. To je jedino mjesto na kojem na kraju ne mogu pisati. Umjesto toga, odem u obližnji kafić. Naravno da tamo imam svoj stol i naravno da je uvijek kad ja dođem – zauzet. Pa onda sjednem preko puta i toliko buljim u ljude koji sjede za tim stolom dok na kraju ne ustanu i odu, budući da moram pobjeći od buke da bih mogao pisati stavim slušalice i slušam glazbu - to može biti bilo koja glazba, to može biti hard rock ili oldies, to može biti nova glazba ili čak jazz iako tata mi je rekao da znaš da si star kada počneš slušati jazz." Sve što nam je Jo pričao pogledajte na videu ovdje.
Potom je počelo potpisivanje i ogromna gužva veliko hvala dragoj Josipi koja mi je pomogla da u onoj gužvi dobijem potpis (sretna sam što mi je ovaj put točno napisao ime i sve)...
Hvala Jo Nesbo na iskrenosti, opuštenosti duhovitosti i dobroj volji nadam se da ćete nam doći opet.
Hvala dragi ljudi iz FokusNaHit na ulaznicama za promociju i što ste sve organizirali, posebno hvala na ohrabrivanju i prilici da postavim pitanje.
Hvala Anja na fotkanju i ranom buđenju na slobodan dan.
Dok se ova objava nije pretvorila u neki govor s dodjele nagrada da rezimiram i završim: Bilo nam je divno, ponovilo se!
Dragi ljudi, ovu na prvi pogled skromnu ljepotu od knjige nabavila sam jer se često u mislima vraćam poeziji na engleskome (glumica, recitator i propala pjesnikinja u meni često bježe među neke davno napamet naučene stihove za neke davne nastupe ili za sate engleskoga) pa je bilo sasvim logično da kupim zbirku "100 Best Loved Poems" (100 najvoljenijih pjesama) i uz svoje najdraže stihove otkrijem i neke nove koji će tek naći svoje mjesto u mom srcu tako je i bilo. Ono što nisam očekivala je da da ću biti upoznata s toliko pjesama iz zbirke i da ću ju progutati odjednom.
Pjesme u zbirci protežu se u razdoblju od 600 godina kronološki i sadrže od usmene književnosti do modernog pjesništva 50-ih godina 20-og stoljeća, osim najvoljenih sadrže svakako i najvažniju poeziju Engleske i Američke književnosti, zbirku je uredio Philip Smith, a objavio Dover Thrift Editions, tek sam naknadno saznala da je ova zbirka "must-have" čitanka za studente koji slušaju kolegije vezane uz poeziju na Sveučilištima u SAD. Ja sam svoju nabavila putem BookDepository-a (više o knjizi), što od srca preporučam i Vama (jer nema poštarine, a dobijete knjigu iz Londona). Ova zbirka je predivna želim ju svakome tko voli poeziju. Neću Vam pisati koje su sve pjesme i pjesnici u zbirci, ali ću s Vama podijeliti svoje omiljene pjesme i to uglavnom putem YouTube, tako da samo slušajte i uživajte.
Dragi moji, sretan Vam svjetski dan poezije, prvi dan proljeća i dan sv. Patrika s malim zakašnjenjem, sve u jednom, ništa neobično s obzirom na novopristiglo godišnje doba, moram Vam priznati zaljubila sam se i to jako, ono što jest neobično zaljubila sam se u pjesmu iz naslova ove objave. Naime, naša ljubav je počela tako što sam dobila da si od dvadesetak pjesama irskih pjesnika odaberem jednu koju ću recitirati na priredbi za dan sv. Patrika u kojoj sudjeluju sve nacionalne manjine i ljudi koje uče jezike manjina (budući da sam dio Makedonskog kulturnog društva "Ohridski Biser" Zagreb kao polaznica radionice makedonskog jezika za odrasle i članica dramske sekcije). Uglavnom u pjesmu sam se zaljubila na prvu iako o Jamesu Joycu nisam znala puno više od toga da je jedan od najpoznatijih irskih književnika te da je živio neko vrijeme u Puli i Trstu, čitala sam samo nekoliko kratkih priča iz zbirke The Dubliners, za ostatak opusa su mi rekli da je teško shvatljiv i da pričekam dok čitalački odrastem, ono što su mi zaboravili reći jest da postoji prekrasna ganutljiva poezija u koju ću se zaljubiti.
Evo pjesme o kojoj Vam cijelo vrijeme pišem u engleskome izvorniku;
“A Flower Given to My Daughter”
Frail the white rose and frail are
Her hands that gave
Whose soul is sere and paler
Than time’s wan wave.
Rosefrail and fair — yet frailest
A wonder wild
In gentle eyes thou veilest,
My blueveined child.
Potom u španjolskom prijevodu:
“Una flor donada a mi hija”
Frágil la blanca rosa es y frágiles son
Las manos que la dieron
Su alma está marchita y es más pálida
Que la difusa onda del tiempo.
Como la rosa frágil y hermosa: aún más frágil es
El silvestre prodigio
Que en tus ojos ocultas,
Mi pequeña de azuladas venas.
Potom u makedonskom prijevodu kako sam ju govorila na priredbi:
E sad si vi mislite: "Iva, nešto ti tu fali... U svojoj velikoj ljubavi zaboravila si na materinji hrvatski jezik!?"
Ne nisam, unatoč potrazi od nekoliko tjedana i opsežnom pretraživanju interneta ja nisam uspjela pronaći ovu, meni toliko dragu pjesmu u hrvatskom prijevodu kao ni informaciju jeli zbirka čiji je ona dio uopće prevedena na hrvatski (zbirka se zove: Pomes Penyeach). Molim veće znalce da mi pomognu ako mogu.
Svakako upoznala sam se bolje sa životom Jamesa Joycea pa tako znam da je ova pjesma nastala 1913. u Trstu i da je posvećena Joyceovoj kčeri Luciji koja je u to vrijeme imala sedam godina, što baca jedno posebno nježno svjetlo na ove stihove.
Osim toga što sam naučila čitajući istu pjesmu i razmišljajući o njoj na više jezika?
Nisam sigurna, ali nekako mi se čini da kada voliš neki jezik sva poezija njime pisana ti je prekrasna, a što kada voliš više od jednog jezika tj. kada uz svoj materinji voliš još tri jezika i svaki smatraš djelom svoje osobnosti toliko da ti se izraz "strani jezik" čini ružnim ili neprimjerenim?! Kažu da se stvari u prijevodu gube, ja sam ovim prijevodima dobila povlasticu doživjeti iste dvije strofe i osam stihova na tri različita načina iz tri različita kuta, a svaki poseban i svaki predivan različit i isti u isto vrijeme zato mi je još veća želja pročitati pjesmu i na materinjem hrvatskom.
Za kraj Vas ostavljam sa željom da se kao ja zaljubite u pjesmu, glazbu, knjigu ili možda sliku koja će zavladati Vašim svijetom te vas nagnati da otvorite srce prema nečem novom i tako nepovratno promijeniti i obogatiti Vaš svijet.
19. siječnja 1809. godine u Bostonu, rodio se Edgar Allan Poe, pjesnik, pripovjedač, prozaist. Meni jedna od najintrigantnijih osoba svjetske književnosti i najdraži pjesnik. Smrt roditelja u ranom djetinjstvu, siromaštvo, izbacivanje sa dva fakulteta, nesretne ljubavi,bolest i smrt supruge alkoholizam, kocka te niz drugih nedaća učinile su da Poe uvijek živi na rubu egzistencije, ali i na rubu razuma. Unatoč svim problemima ostavio je veliki opus poezije, kratkih priča i romana kojima je nadahnuo mnoge pjesnike i pisce koji će doći poslije njega, ali ne samo njih, nego i svijet stripa, filma, televizije, kazališta i glazbe. S Vama ću podijeliti njegovu najpoznatiju pjesmu The Raven (Gavran) koja je razlog što sam zavoljela poeziju na engleskom jeziku.
The Raven BY EDGAR ALLAN POE
Once upon a midnight dreary, while I pondered, weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore—
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.
“’Tis some visitor,” I muttered, “tapping at my chamber door—
Only this and nothing more.”
Ah, distinctly I remember it was in the bleak December;
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow;—vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrow—sorrow for the lost Lenore—
For the rare and radiant maiden whom the angels name Lenore—
Nameless here for evermore.
And the silken, sad, uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me—filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating
“’Tis some visitor entreating entrance at my chamber door—
Some late visitor entreating entrance at my chamber door;—
This it is and nothing more.”
Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
“Sir,” said I, “or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you”—here I opened wide the door;—
Darkness there and nothing more.
Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before;
But the silence was unbroken, and the stillness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, “Lenore?”
This I whispered, and an echo murmured back the word, “Lenore!”—
Merely this and nothing more.
Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon again I heard a tapping somewhat louder than before.
“Surely,” said I, “surely that is something at my window lattice;
Let me see, then, what thereat is, and this mystery explore—
Let my heart be still a moment and this mystery explore;—
’Tis the wind and nothing more!”
Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately Raven of the saintly days of yore;
Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door—
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door—
Perched, and sat, and nothing more.
Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
“Though thy crest be shorn and shaven, thou,” I said, “art sure no craven,
Ghastly grim and ancient Raven wandering from the Nightly shore—
Tell me what thy lordly name is on the Night’s Plutonian shore!”
Quoth the Raven “Nevermore.”
Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning—little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door—
Bird or beast upon the sculptured bust above his chamber door,
With such name as “Nevermore.”
But the Raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing farther then he uttered—not a feather then he fluttered—
Till I scarcely more than muttered “Other friends have flown before—
On the morrow he will leave me, as my Hopes have flown before.”
Then the bird said “Nevermore.”
Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
“Doubtless,” said I, “what it utters is its only stock and store
Caught from some unhappy master whom unmerciful Disaster
Followed fast and followed faster till his songs one burden bore—
Till the dirges of his Hope that melancholy burden bore
Of ‘Never—nevermore’.”
But the Raven still beguiling all my fancy into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird, and bust and door;
Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore—
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt, and ominous bird of yore
Meant in croaking “Nevermore.”
This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom’s core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion’s velvet lining that the lamp-light gloated o’er,
But whose velvet-violet lining with the lamp-light gloating o’er,
She shall press, ah, nevermore!
Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose foot-falls tinkled on the tufted floor.
“Wretch,” I cried, “thy God hath lent thee—by these angels he hath sent thee
Respite—respite and nepenthe from thy memories of Lenore;
Quaff, oh quaff this kind nepenthe and forget this lost Lenore!”
Quoth the Raven “Nevermore.”
“Prophet!” said I, “thing of evil!—prophet still, if bird or devil!—
Whether Tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted—
On this home by Horror haunted—tell me truly, I implore—
Is there—is there balm in Gilead?—tell me—tell me, I implore!”
Quoth the Raven “Nevermore.”
“Prophet!” said I, “thing of evil!—prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us—by that God we both adore—
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the angels name Lenore—
Clasp a rare and radiant maiden whom the angels name Lenore.”
Quoth the Raven “Nevermore.”
“Be that word our sign of parting, bird or fiend!” I shrieked, upstarting—
“Get thee back into the tempest and the Night’s Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken!—quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!”
Quoth the Raven “Nevermore.”
And the Raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon’s that is dreaming,
And the lamp-light o’er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted—nevermore!
Dragi moji, ovoga puta pisat ću Vam o jednoj posebnoj maloj a opet jako velikoj knjizi. The Little Book of Fika: The Uplifting Daily Ritual of the Swedish Coffee Break (Mala knjiga o Fika: švedskom veselom dnevnom ritualu stanke
