Dragi moji, sretan Vam svjetski dan poezije, prvi dan proljeća i dan sv. Patrika s malim zakašnjenjem, sve u jednom, ništa neobično s obzirom na novopristiglo godišnje doba, moram Vam priznati zaljubila sam se i to jako, ono što jest neobično zaljubila sam se u pjesmu iz naslova ove objave. Naime, naša ljubav je počela tako što sam dobila da si od dvadesetak pjesama irskih pjesnika odaberem jednu koju ću recitirati na priredbi za dan sv. Patrika u kojoj sudjeluju sve nacionalne manjine i ljudi koje uče jezike manjina (budući da sam dio Makedonskog kulturnog društva "Ohridski Biser" Zagreb kao polaznica radionice makedonskog jezika za odrasle i članica dramske sekcije). Uglavnom u pjesmu sam se zaljubila na prvu iako o Jamesu Joycu nisam znala puno više od toga da je jedan od najpoznatijih irskih književnika te da je živio neko vrijeme u Puli i Trstu, čitala sam samo nekoliko kratkih priča iz zbirke The Dubliners, za ostatak opusa su mi rekli da je teško shvatljiv i da pričekam dok čitalački odrastem, ono što su mi zaboravili reći jest da postoji prekrasna ganutljiva poezija u koju ću se zaljubiti.
Evo pjesme o kojoj Vam cijelo vrijeme pišem u engleskome izvorniku;
“A Flower Given to My Daughter”
Frail the white rose and frail are
Her hands that gave
Whose soul is sere and paler
Than time’s wan wave.
Rosefrail and fair — yet frailest
A wonder wild
In gentle eyes thou veilest,
My blueveined child.
Potom u španjolskom prijevodu:
“Una flor donada a mi hija”
Frágil la blanca rosa es y frágiles son
Las manos que la dieron
Su alma está marchita y es más pálida
Que la difusa onda del tiempo.
Como la rosa frágil y hermosa: aún más frágil es
El silvestre prodigio
Que en tus ojos ocultas,
Mi pequeña de azuladas venas.
Potom u makedonskom prijevodu kako sam ju govorila na priredbi:
E sad si vi mislite: "Iva, nešto ti tu fali... U svojoj velikoj ljubavi zaboravila si na materinji hrvatski jezik!?"
Ne nisam, unatoč potrazi od nekoliko tjedana i opsežnom pretraživanju interneta ja nisam uspjela pronaći ovu, meni toliko dragu pjesmu u hrvatskom prijevodu kao ni informaciju jeli zbirka čiji je ona dio uopće prevedena na hrvatski (zbirka se zove: Pomes Penyeach). Molim veće znalce da mi pomognu ako mogu.
Svakako upoznala sam se bolje sa životom Jamesa Joycea pa tako znam da je ova pjesma nastala 1913. u Trstu i da je posvećena Joyceovoj kčeri Luciji koja je u to vrijeme imala sedam godina, što baca jedno posebno nježno svjetlo na ove stihove.
Osim toga što sam naučila čitajući istu pjesmu i razmišljajući o njoj na više jezika?
Nisam sigurna, ali nekako mi se čini da kada voliš neki jezik sva poezija njime pisana ti je prekrasna, a što kada voliš više od jednog jezika tj. kada uz svoj materinji voliš još tri jezika i svaki smatraš djelom svoje osobnosti toliko da ti se izraz "strani jezik" čini ružnim ili neprimjerenim?! Kažu da se stvari u prijevodu gube, ja sam ovim prijevodima dobila povlasticu doživjeti iste dvije strofe i osam stihova na tri različita načina iz tri različita kuta, a svaki poseban i svaki predivan različit i isti u isto vrijeme zato mi je još veća želja pročitati pjesmu i na materinjem hrvatskom.
Za kraj Vas ostavljam sa željom da se kao ja zaljubite u pjesmu, glazbu, knjigu ili možda sliku koja će zavladati Vašim svijetom te vas nagnati da otvorite srce prema nečem novom i tako nepovratno promijeniti i obogatiti Vaš svijet.
Evo pjesme o kojoj Vam cijelo vrijeme pišem u engleskome izvorniku;
“A Flower Given to My Daughter”
Frail the white rose and frail are
Her hands that gave
Whose soul is sere and paler
Than time’s wan wave.
Rosefrail and fair — yet frailest
A wonder wild
In gentle eyes thou veilest,
My blueveined child.
Potom u španjolskom prijevodu:
“Una flor donada a mi hija”
Frágil la blanca rosa es y frágiles son
Las manos que la dieron
Su alma está marchita y es más pálida
Que la difusa onda del tiempo.
Como la rosa frágil y hermosa: aún más frágil es
El silvestre prodigio
Que en tus ojos ocultas,
Mi pequeña de azuladas venas.
Potom u makedonskom prijevodu kako sam ju govorila na priredbi:
Ne nisam, unatoč potrazi od nekoliko tjedana i opsežnom pretraživanju interneta ja nisam uspjela pronaći ovu, meni toliko dragu pjesmu u hrvatskom prijevodu kao ni informaciju jeli zbirka čiji je ona dio uopće prevedena na hrvatski (zbirka se zove: Pomes Penyeach). Molim veće znalce da mi pomognu ako mogu.
Svakako upoznala sam se bolje sa životom Jamesa Joycea pa tako znam da je ova pjesma nastala 1913. u Trstu i da je posvećena Joyceovoj kčeri Luciji koja je u to vrijeme imala sedam godina, što baca jedno posebno nježno svjetlo na ove stihove.
Osim toga što sam naučila čitajući istu pjesmu i razmišljajući o njoj na više jezika?
Nisam sigurna, ali nekako mi se čini da kada voliš neki jezik sva poezija njime pisana ti je prekrasna, a što kada voliš više od jednog jezika tj. kada uz svoj materinji voliš još tri jezika i svaki smatraš djelom svoje osobnosti toliko da ti se izraz "strani jezik" čini ružnim ili neprimjerenim?! Kažu da se stvari u prijevodu gube, ja sam ovim prijevodima dobila povlasticu doživjeti iste dvije strofe i osam stihova na tri različita načina iz tri različita kuta, a svaki poseban i svaki predivan različit i isti u isto vrijeme zato mi je još veća želja pročitati pjesmu i na materinjem hrvatskom.
Za kraj Vas ostavljam sa željom da se kao ja zaljubite u pjesmu, glazbu, knjigu ili možda sliku koja će zavladati Vašim svijetom te vas nagnati da otvorite srce prema nečem novom i tako nepovratno promijeniti i obogatiti Vaš svijet.
Nema komentara:
Objavi komentar