Kako nam je bilo: Noć knjige - Славко Јаневски - Тишина / Slavko Janevski - Tišina 23.4.2020

Dragi moji, u posljednje vrijeme iako sam puno čitala u centru mog naglo smanjenog svijeta bile su pripreme za manifestaciju Noć knjige koja se tradicionalno održava 23.4. povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava, koji se baš tada obilježava jer se na taj dan 1616. rodio William Shakespeare, a umro Miguel de Cervantes Saavedra.
Svake godine na ovaj dan imamo nastup u Zajednici Makedonaca u Republici Hrvatskoj i MKD Ohridski biser Zagreb, a kao dio radionice makedonskog jezika za odrasle i
Dramske sekcije Lenka, iznimno sam sretna i zahvalna što sam dio ove vesele ekipe s kojom dijelim ljubav prema svemu makedonskom.
Kao što znate ove godine ništa nije uobičajeno zbog virusa koji je okrenuo svijet naglavačke pa smo svoje aktivnosti preselili na društvene mreže i održali program davši sve od sebe virusu u inat.

Ove godine se puni stotina godina od rođenja Slavka Janevskog - oca suvremene makedonske književnosti,
makedonski književnik (Skoplje, 11. I. 1920 – Skoplje, 30. I. 2000). Bio je direktor i glavni urednik izdavačke kuće Makedonska kniga i urednik časopisa Nov den, Sovremenost i Horizont. Pripadao prvomu naraštaju makedonskih poratnih pisaca, koji su zastupali modernističke poetike. Autor je prvoga modernoga makedonskoga romana Selo iza sedam jasenova (Selo zad sedumte jaseni, 1952). Tematski je zaokupljen povijesnom opstojnošću čovjeka u okruženju stalne izmjene dobra i zla. Najznačajnije su mu pjesničke zbirke Hljeb i kamen (Leb i kamen, 1957), Evanđelje po Lukavom Peji (Evangelie po Itar Pejo, 1966), Kainabelijada (Kainavelija, 1968) i Astropeus (1979). Objavio je zbirke novela Klauni i ljudi (Klovnovi i luǵe, 1954), Omorine (Omarnini, 1972), Iza tajnih vrata (Zad tajnata vrata, 1992), putopise Gorke legende (Gorčlivi legendi, 1962) i romane iz tzv. kukulinskoga ciklusa (Tvrdoglavi, 1959; trilogija Mirakuli užasa – Mirakuli na grozomorata, 1984., sastavljena od romana Legije Svetoga Adofonisa – Legionite na Sveti Adofonis, Pasje raspeće – Kučeško raspetie i Očekujući kugu – Čekajki čuma; Devet Kerubinovih stoljeća – Devet Kerubinovi vekovi, 1986; Čudotvorci, 1988; Rulet sa sedam brojaka – Rulet so sedum brojki, 1989; Kontinent Kukulino, 1996. i Odlagalište – Deponija, 2000). Tematika romana obuhvaća poslijeratnu kolektivizaciju sela, psihološko-refleksivnu evokaciju rata i potragu za bitkom nacionalne povijesti koja je metaforizirana i simbolizirana kao univerzalno pitanje ljudskoga trajanja.

Stoga smo ovu Noć knjige s posvetili njegovom liku i djelu.
Nastupe moje učiteljice i dragih kolega možete pogledati ovdje.
Što se tiče mog odabira pjesme, danima sam iznova i iznova čitala zbirku odabranih pjesama ne mogavši se stopiti ni s jednom, (okrivimo koronu i karantenu), požalila sam se prijateljicama iz Makedonije, i moja draga Marija mi je poslala pjesmu pod imenom Tišina s kojom sam se stopila od prve sekunde.
Što se tiče ostalih djela Slavka Janevskog čitala sam "Šećernu priču" (Шеќерна приказна) preslatka lektira za prvi osnovne, ali i pravi izazov jer sadrži puno novih riječi, a na polici me još čekaju romani Dvije Marije i Mjesečar (Две Марии), (Месечар), a voljela bih pročitati i Polje iza sedam jasenova (Поле зад седумте јасиња), jer to prvi makedonski moderni roman.
Za kraj, ostavljam Vam svoj nastup nadam se da će Vam se svidjeti.
Do slijedećeg pisanja, čuvajte se i volite se! :)

Igor Džambazov - Gol čovek / Игор Џамбазов - Гол човек

Kako se piše recenzija za knjigu koja ti je otvorila nove vidike?
Kako se piše recenzija za knjigu uz koju si naučila novi jezik i pismo koji su ti sada najdraži?
Kako se piše recenzija za knjigu koju je napisao čovjek kojeg smatraš najsvestranijim najkul čovjekom ikad?
Kako da mu kažeš hvala što je učitelj i idol a, da to sve ne ispadne patetično?
Kako objasniti svoju najdražu knjigu ljudima koji nisu iz Makedonije?

Dragi moji, već tjednima razmišljam kako napisati recenziju ili nešto slično za knjigu koju sam ove godina pročitala otprilike 5 - 6 puta, a sveukupno jedno 9 puta, koja je bila moja prva pročitana knjiga na makedonskom jeziku i sada je bez konkurencije najdraža knjiga na makedonskom jeziku (opravdavanje ove izjave napisat ću nešto niže) i jedna od najdražih uopće te definitivno najviše puta pročitana knjiga od svih, a sumnjam da će joj se ijedna približiti jer joj se namjeravam vraćati ponovno i ponovno uvijek kada mi nedostaje Makedonija (u prijevodu: često).
Pa dobro Iva kakva je to čarobna knjiga i njezin pisac? - pitate se jer znate da se rijetko vraćam jednom pročitanim knjigama i da je ovo svojevrsno čudo.

Igor Džambazov je makedonski glumac, showman, TV voditelj, stand-up komičar, glazbenik, tekstopisac, kompozitor, pjevač, redatelj, pjesnik i prozaist i ma sigurno sam nešto zaboravila uz sve navedeno čovjek s iznimnim općim znanjem i kulturom te poznavanjem svoje zemlje budući da je posjetio sva ili gotovo sva naseljena mjesta u Makedoniji i o svakom može puno toga ispričati, također meni najdraži govornik makedonskog jezika i voljela bih jednom tako lijepo, melodično i savršeno govoriti makedonski i poneki njegov dijalekt (Igor ih govori sve ja bih bila sretna sa savršenim književnim i služenjem ponekim dijalektom, ali to je cijeloživotna zadaća pa sretno mi bilo). Uglavnom Igor je jedna iznimno svestrana i zanimljiva osoba.
Moja Ljubav prema makedonskom počinje od ljubavi prema Toši Proeskom i želje da razumijem što on to pjeva, što se o njemu piše i što makedonski fanovi pišu po forumima, počela sam učiti sama slovo po slovo uplašena kirilicom i daveći drage Makedonce koje sam upoznala na internetu da mi objašnjavaju stvari Toše je poginuo, moja želja je postala još jača jer to je nešto što sam činila u spomen na Tošu, a i sad sam imala prijatelje sve redom čarobne sa suncem u srcu, a takav je bio i Toše, željela sam znati njihov čarobni jezik. Negdje u svim tim mojim danonoćnim slušanjima makedonskih tv i radija te slovkanju svega što je moglo doći do mene došao je i Igor, kada sam čula kako govori znala sam da želim tako govoriti ako ikada naučim govoriti makedonski, kada sam čula njegovu glazbu znala sam da imam idola jer me pogodila točno gdje treba. Kada sam shvatila da Igor ima knjigu pitala sam jednu prijateljicu i umjesto odgovora mi je stigla knjiga u e-formi u inbox. Knjiga se zove Gol čovek (Gol čovjek).

Od tog popodneva do idućeg ranog jutra ja sam knjigu doslovno progutala odjednom tj. islovkala pauzirajući samo toliko da pogledam neku riječ u rječniku toliko me vukla i definitivno sam naučila čitati makedonsku kirilicu po ubrzanom postupku. Idučeg popodneva kad sam došla k sebi frendica koja mi je knjigu dala, pitala me kako mi ide i kako mi se sviđa, rekla sam da je to iznimno zanimljiv pustolovno akcijski roman. Iznenadila me riječima ma koji roman to je Igorova AUTOBIOGRAFIJA!!! Molim?!? Ostala sam paf na tu informaciju te 2010. godine i istodobno počela čitati sve o Igoru i diviti mu se jer život mu je za film.
O čemu se to radi u knjizi? Pa jedna od najslavnijih osoba u državi uđe u kasino i u jednoj noći izgubi svotu dovoljnu za luksuzan stan u centru grada pritom se zadužujući kod opasnih, nelegalnih "loših izgovora za ljudska bića" koji povrat žele odmah, a ako ne spremni su lišiti dužnika života, zdravlja, dostojanstva i njegovih najmilijih. Igor odlazi u ilegalu, nestaje a u knjizi na priča gdje je to bio i kako mu je bilo za vrijeme dok se cijela Makedonija pitala kako, kamo i zašto je nestao najslavniji čovjek u Makedoniji?

 Knjigu prati istoimeni dokumentarac, a i intervju u kojem Igor sve u i oko knjige objašnjava milijun puta bolje nego što bih ja to ikada mogla pa pogledajte.
Zašto i kako mi je to najdraža knjiga kad se bavi tako teškom situacijom?
Pa u knjizi ima puno lijepih opisa same Makedonije te je ona istinski izvor i putokaz nekome tko želi učiti o Makedoniji i makedonski zavoljela sam je prije nego sam shvatila da je stvarna, a otkad sam shvatila da je stvarna shvatila sam da se divim Igoru na hrabrosti da sve to preživi, vrati se, ispriča nam sve što mu se dogodilo i nastavi s javnim životom i djelovanjem kad bi većina od nas nestala i pritom ne traži opravdanja nego samo kaže: "Ovako ne treba učite iz mog primjera nemojte na svojoj koži".
Osim ove Igor je autor još šest knjiga, od kojih su neke autobiografske, neke fikcija, a neke poezija.  Pročitala sam ih četiri pisat ću Vam o njima uskoro, obećavam!
Početkom godine moja prijateljica Eli poklonila mi je Igorove knjige i to je učinilo ovu knjigu rekorderom jer sam ju ove godine pročitala 5-6 puta (više ne slovkam, sad čitam i više mi ne treba riječnik). Hvala ti Eli! <3
Ako se pitate, da upoznala sam Igora kad sam bila u Makedoniji, ali o tome u nekoj slijedećoj objavi, jer se ova jako odužila, ako niste pročitajte knjigu, a za Igor edno ogromno blagodaram i te sakam!

Kočo Racin - Beli mugri / Кочо Рацин - Бели мугри

Dragi ljudi, oprostite što dugo nisam pisala blog prvo sam bila u Makedoniji, (bilo je prekrasno ostvarenje svih snova, o tome više u nekim slijedećim postovima),  a onda me poklopila svakodnevnica i spisateljsko - čitateljska blokada. Dobila sam čast i zadatak čitati najvažniju makedonsku poeziju - poeziju Koče Racina povodom Racinovog dana i dana Zajednice Makedonaca u Republici Hrvatskoj, predstavljala sam radionicu makedonskog jezika za odrasle i literarno - dramsku sekciju Lenka Makedonskog kulturnog društva Ohridski biser Zagreb. Mala velika zelena knjiga totalno me obuzela i samo njom sam se bavila posljednja tri mjeseca pripremajući se za nastupe (u jednom trenutku sam shvatila da znam cijelu zbirku na pamet), jako sam ozbiljno shvatila zadaću i čast koja mi je dana, ako sam zbirku prije znala jako dobro, sada su Beli mugri (Bijela svitanja) dio mog bića s posebnim mjestom u mom srcu. Samim time moram Vam pisati o Racinu i njegovoj zbirci.

Kočo Racin (mak.: Кочо Рацин), rođen kao Kosta Solev Apostolov (mak.: Koста Солев Апостолов) (Veles, Makedonija, 22. prosinca 1908. - Lopušnik, kod makedonskog grada Kičeva, 13. lipnja 1943.), bio je makedonski pjesnik, smatra se utemeljiteljem moderne makedonske književnosti.

Prvo literarno djelo koje je Racin napisao bili su “Sinovi gladi“, a djelo je objavljeno 1928. godine u zagrebačkom listu "Kritika". Racin objavljuje 1932. godine u Skoplju zbirku pjesama pod nazivom "1932." U isto vrijeme, Racin objavljuje i druge pjesme, priče i članke sa različitom tematikom. U člancima sa povijesnom tematikom, sve više istupa kao zaštitnik makedonske nacionalne stvari. Jedina samostalna zbirka pjesama "Beli mugri" ("Bijele zore") objavljena je u Zagrebu 1939. godine. Zbirka "Beli mugri", tiskana ilegalno u Samoboru i sadrži 23 pjesme koje su znatno utjecale na makedonsko pjesništvo, utemeljila je makedonski poetski modernizam.

Znam da ne znaju svi makedonski jezik, ali poslušajte vjerujem da ćete razumjeti i uživajte.

Makedonske legende i predaje / Македонски легенди и преданија

Dragi moji, kao što većina zna, ja učim makedonski jezik i svim srcem obožavam sve vezano uz Makedoniju, to je jedna velika svakodnevna i sasvim sam sigurna cjeloživotna i doživotna ljubav. Tom ljubavlju dobila sam još jedan jezik koji govorim, pismo koje čitam i u skladu sa svojim mogućnostima pišem te jednu cijelu blisku, a opet različitu kulturu u koju sam uronila cijelim bićem i koja me na neki način hrani i nadograđuje pa i čini boljim čovjekom te naravno puno dragih ljudi.

Veliki i svakodnevni dio te kulture čine makedonske legende i predaje te će vam svaki Makedonac znati ispričati barem jednu. No, što je to legenda, a što predaja?

Hrvatski jezični portal kaže:

legenda

lègēnda ž <G mn -ā/-ī>

DEFINICIJA

1. knjiž. pripovijest u prozi ili stihu u kojoj su povijesno-bibliografski podaci isprepleteni s fantastičnim događajima; priča o neobičnom događaju [prema legendi; razbiti legendu]

2. predaja o životu neke osobe ili o nekom događaju, najčešće izmišljena ili obogaćena maštom

3. term. tekst kojim se tumače znakovi na zemljovidu, slici, nacrtu itd.

4. glazb. instrumentalna, vokalno-instrumentalna, pa i dramska kompozicija kojoj su tema legendarna zbivanja

ETIMOLOGIJA

srlat. ← lat.: (štivo) koje se mora pročitati ← legere: čitati

predaja

prȅdaja ž

DEFINICIJA

1. a. čin izdavanja robe, prodavanje; isporuka b. čin davanja izravno komu [predaja dužnosti; predaja akreditiva]

2. a. vojn. odustajanje od daljnje borbe protiv neprijatelja i odricanje od oružja po međunarodnim konvencijama [pristati na predaju] b. sport odustajanje od daljnjeg natjecanja

3. nepisana povijest, istina, iskustva, legende itd. koje se prenose s koljena na koljeno, usmena tradicija, podatak iz prošlosti bez dokaza; predanje [usmena predaja; narodna predaja]

Eto sad znamo... :)

Posebnost ove divne knjige je njezina dvojezičnost, što znači da ćete odmah nakon legende na makedonskom u knjizi pronaći istu legendu prevedenu na hrvatski što jako olakšava svima koji učimo makedonski jezik, ali vjerujem da bi pomoglo i Makedoncima koji uče hrvatski jezik.

Legende i predaje je odabrao Vasil Tocinovski, na hrvatski preveo Ivica Baković, knjigu su prekrasnim ilustracijama ukrasila djeca i mladi koji uče makedonski jezik u Zagrebu, a objavilo ju je Vijeće makedonske nacionalne manjine Grada Zagreba.

U knjizi se nalaze slijedeće legende: 

1. Марко крале добива сила и коња / Kraljević Marko dobiva snagu i konja

2. Александар Македонски / Aleksandar Makedonski

3. Болен Дојчин / Bolen Dojčin 

4. Калето Исар / Kale Isar

5. Охридско Езеро / Ohridsko jezero

6. Егејско море / Egejsko more

7. Црна Река / Crna rijeka

8. Кале во Цариград / Tvrđava u Carigradu

9. Манастир Трескавец / Manastir Treskavec

Što da Vam kažem sve su predivne i nikako ne mogu izdvojiti samo jednu, čitanje svake legende je uranjanje u jedan poseban svijet i najsličnije je čitanju bajki opuštajuće i edukativno u isto vrijeme, čitajući naučila sam puno novih riječi, ali istovremeno dobila želju za još tako da ću kada budem išla u Makedoniju (Bože, molim Te, što prije!) pokušati nabaviti i neku "deblju" knjigu makedonskih narodnih priča, legendi i predaja. Od srca ih preporučam svima koji vole bajke, Makedoniju ili oboje.

Budući da ne znam baš dobro pričati priče ostavljam vas s epizodom Македонски народни приказни (makedonskih narodnih priča), koje su sastavni dio života svakog Makedonca jer se prikazuju na gotovo svim tv postajama u Makedoniji. Nažalost, nisam mogla naći ni jednu iz ove zbirke,  ali evo jedne meni drage, uživajte!

James Joyce - A Flower Given to My Daughter

Dragi moji, sretan Vam svjetski dan poezije, prvi dan proljeća i dan sv. Patrika s malim zakašnjenjem, sve u jednom, ništa neobično s obzirom na novopristiglo godišnje doba, moram Vam priznati zaljubila sam se i to jako, ono što jest neobično zaljubila sam se u pjesmu iz naslova ove objave. Naime, naša ljubav je počela tako što sam dobila da si od dvadesetak pjesama irskih pjesnika odaberem jednu koju ću recitirati na priredbi za dan sv. Patrika u kojoj sudjeluju sve nacionalne manjine i ljudi koje uče jezike manjina (budući da sam dio Makedonskog kulturnog društva "Ohridski Biser" Zagreb kao polaznica radionice makedonskog jezika za odrasle i članica dramske sekcije). Uglavnom u pjesmu sam se zaljubila na prvu iako o Jamesu Joycu nisam znala puno više od toga da je jedan od najpoznatijih irskih književnika te da je živio neko vrijeme u Puli i Trstu, čitala sam samo nekoliko kratkih priča iz zbirke The Dubliners, za ostatak opusa su mi rekli da je teško shvatljiv i da pričekam dok čitalački odrastem, ono što su mi zaboravili reći jest da postoji prekrasna ganutljiva poezija u koju ću se zaljubiti.
Evo pjesme o kojoj Vam cijelo vrijeme pišem u engleskome izvorniku;


“A Flower Given to My Daughter”

Frail the white rose and frail are
Her hands that gave
Whose soul is sere and paler
Than time’s wan wave.

Rosefrail and fair — yet frailest
A wonder wild
In gentle eyes thou veilest,
My blueveined child.

Potom u španjolskom prijevodu:

“Una flor donada a mi hija”

Frágil la blanca rosa es y frágiles son
Las manos que la dieron
Su alma está marchita y es más pálida
Que la difusa onda del tiempo.

Como la rosa frágil y hermosa: aún más frágil es
El silvestre prodigio
Que en tus ojos ocultas,
Mi pequeña de azuladas venas.

Potom u makedonskom prijevodu kako sam ju govorila na priredbi:

E sad si vi mislite: "Iva, nešto ti tu  fali... U svojoj velikoj ljubavi zaboravila si na materinji hrvatski jezik!?"
Ne nisam, unatoč potrazi od nekoliko tjedana i opsežnom pretraživanju interneta ja nisam uspjela pronaći ovu, meni toliko dragu pjesmu u hrvatskom prijevodu kao ni informaciju jeli zbirka čiji je ona dio uopće prevedena na hrvatski (zbirka se zove: Pomes Penyeach). Molim veće znalce da mi pomognu ako mogu.

Svakako upoznala sam se bolje sa životom Jamesa Joycea pa tako znam da je ova pjesma nastala 1913. u Trstu i da je posvećena Joyceovoj kčeri Luciji koja je u to vrijeme imala sedam godina, što baca jedno posebno nježno svjetlo na ove stihove.

Osim toga što sam naučila čitajući istu pjesmu i razmišljajući o njoj na više jezika?
Nisam sigurna, ali nekako mi se čini da kada voliš neki jezik sva poezija njime pisana ti je prekrasna, a što kada voliš više od jednog jezika tj. kada uz svoj materinji voliš još tri jezika i svaki smatraš djelom svoje osobnosti toliko da ti se izraz "strani jezik" čini ružnim ili neprimjerenim?! Kažu da se stvari u prijevodu gube, ja sam ovim prijevodima dobila povlasticu doživjeti iste dvije strofe i osam stihova na tri različita načina iz tri različita kuta, a svaki poseban i svaki predivan različit i isti u isto vrijeme zato mi je još veća želja pročitati pjesmu i na materinjem hrvatskom.
Za kraj Vas ostavljam sa željom da se kao ja zaljubite u pjesmu, glazbu, knjigu ili možda sliku koja će zavladati Vašim svijetom te vas nagnati da otvorite srce prema nečem novom i tako nepovratno promijeniti i obogatiti Vaš svijet.