Truman Capote - Doručak kod Tiffanyja

Dragi moji, prije nego što sam uopće počela čitati ovaj dobro poznati američki klasik, htjela sam ga kupiti tj. naručiti sa mog najdražeg BookDepositoryja, da bi mi moja majka rekla "Zašto naručuješ pa imamo knjigu doma!" Za pet sekundi ili manje pojavila se s knjigom i to prekrasnim vintage tvrdim uvezom u prijevodu uvijek maestralnog Zlatka Crnkovića. Ukratko, hvala mama morati ću se bolje upoznati s tvojim knjigama da ubuduće izbjegnem ovakve blamaže. Svi koji želite ovo predivno vintage izdanje, možete ga nabaviti ovdje.

Truman Capote rodio se u New Orleansu. Počeo je pisati rano, u dobi od samo osam godina. Pohađao je Trinity School i St. John's Academy u New Yorku, ali je prekinuo školovanje u dobi od sedamnaest godina. Nakon toga zapošljava se u magazinu «The New Yorker».

Godine 1948. objavljuje svoj prvi roman «Drugi glasovi, drugi prostori» kojim je odmah izazvao pozornost i aklamacije literarne kritike, ali jednako tako i kontoverze, ponajviše zbog pristupa homoseksualnosti. Međutim, prevladalo je mišljenje da se na američkoj literarnoj sceni pojavilo novo ime vrijedno pažnje. Nastavio je pisati kratke priče, pa uskoro objavljuje zbirke «Drvo noći» (1949) i «Lokalni kolorit» (1950); kratke romane «Harfa od trave (1951) i poznati «Doručak kod Tiffanyja» (1958), portrete ličnosti iz javnog života, drame i scenarije, kao i reportaže, od kojih mu je najpoznatija «Čuju se muze» (1956). Ubrzo nakon toga počinje se zanimati za faktografsku literaturu, naime za ono čime će se na kraju napose proslaviti, a to je neizmišljeni, faktografski roman. U tome je svakako uspio, objavivši svoj čuveni roman «Hladnokrvno ubojstvo», koji će poslužiti kao uzor mnogim piscima.

Po mnogim njegovim dramama i scenarijima snimljeni su filmovi od kojih je svakako najpoznatiji «Doručak kod Tiffanyja», (1961, režija Blake Edwards, glavna uloga Audrey Hepburn), «The Grass Harp» (1996, režija Charles Matthau, uloge: Piper Laurie, Sissy Spacek, Walter Matthau, Edward Furlong, Jack Lemmon, Nell Carter), «In cold Blood», (1967, scenarij i režija Richard Brooks, uloge: Robert Blake, Scott Wilson, John Forsythe, Paul Stewart; televizijski film 1996) i dr. Umro je u dobi od 59 godina, od bolesti jetre izazvane pretjeranom zlouporabom alkohola i droga.

Kad je sam pisac ovako zanimljiva ličnost nisam ništa manje niti očekivala od knjige.

Doručak kod Tiffanya - ovaj kratki roman je postao slavan i prije svog objavljivanja kao knjiga jer je naručen od strane časopisa Harper's Bazaar da bi na kraju bio objavljen u njegovoj najvećoj konkurenciji časopisu Esquire 1958 (ah, stara vremena kad se vrhunska književnost naručivala i objavljivala u časopisima - danas, nezamislivo!).
Radnja je smještena na Upper East Side, Manhattan, New York City 1943. u zgradu se useljava mladi pisac u usponu koji upoznaje svoju ekscentričnu mladu susjedu Holly Golightly koja ga uvodi u svijet zabava, bogataša, zvijezda i "socialitea" (fancy riječ za sponzorušu), ali Holly jest baš to - ona živi od i za druženja s bogatim muškarcima te njihovih darova i svoje zanimljive životne filozofije i nestalnosti.
Pustiti ću samu knjigu da kaže nešto o sebi:

"Ali to je jeftino - nositi dijamante kad ti nije niti četrdeset. Čak je i sa četrdeset rizično. Jedino na staricama oni izgledaju kako treba."

"To je banalno, ali evo u čemu je bit: bit će ti dobro onda, kada i ti sam budeš dobar. Dobar? Bolje je reći, iskren. Ne iskren prema viđenju kaznenog zakona - ja mogu orobiti grob, uzeti bakrene novčiće s očiju pokojnika, ako su mi novci potrebni da svoj život dovedem u red - pred sobom treba biti iskren. Možeš biti bilo tko, samo ne kukavica, lažljivac, licemjer ili kurva - bolje rak, nego neiskreno srce. I to nije zatucanost. Jednostavna praktičnost. Od raka je moguće umrijeti, ali s ovim uopće ne treba živjeti."

"Na tom nam svijetu ništa ne pripada. Jednostavno mi i stvari ponekad naiđemo jedni na druge."

"Ljudi se zaljubljuju, ljudi žele pripadati jedan drugome, zato što je to jedina šansa da se bude sretan. Ti sebe nazivaš slobodnom, divljom. I tako se bojiš da će te netko strpati u kavez. Djevojko, ti si već u kavezu. Sama si ga stvorila... On će uvijek biti s tobom zato što, ma kamo se okrenula, od sebe ne možeš pobjeći."

"Kada se on naučio pretvarati da zna francuski, njoj je postalo lakše pretvarati se da zna engleski."

“Never love a wild thing, Mr. Bell,' Holly advised him. 'That was Doc's mistake. He was always lugging home wild things. A hawk with a hurt wing. One time it was a full-grown bobcat with a broken leg. But you can't give your heart to a wild thing: the more you do, the stronger they get. Until they're strong enough to run into the woods. Or fly into a tree. Then a taller tree. Then the sky. That's how you'll end up, Mr. Bell. If you let yourself love a wild thing. You'll end up looking at the sky."
"She's drunk," Joe Bell informed me. 

"Moderately," Holly confessed....Holly lifted her martini. "Let's wish the Doc luck, too," she said, touching her glass against mine. "Good luck: and believe me, dearest Doc -- it's better to look at the sky than live there. Such an empty place; so vague. Just a country where the thunder goes and things disappear.”

Ovaj kratki roman pretvoren je u istoimeni klasik iz 1961. pod redateljskom palicom Blakea Edwardsa s Audrey Hepburn u glavnoj ulozi. Da budem iskrena film mi je puno draži od knjige jer je Audrey Hepburn učinila Holly puno slađom, dražom, milijom od Holly koju je napisao Capote. Recimo to ovako s filmskom Holly bih se družila dok bi od one iz knjige pobjegla brzinom munje.
Također, kraj knjige i kraj filma se drastično razlikuju i ovaj filmski mi je puno bliži, miliji i srcu draži dok je onaj književni možda realističniji.

Ukratko niste pogledali film i pročitali knjigu svakako preporučam, a najviše glazbu iz filma.

Osim Doručka kod Tiffanyja u mojoj knjizi još se nalaze i slijedeće kratke priče:  Božićna uspomena, Dijamantna gitara, Kuća u cvijeću, Jedan Božić i Gost za Dan Zahvalnosti.

Kratke priče Božićna uspomena, Gost za Dan Zahvalnosti i Jedan Božić inspirirane su stvarnim životom Trumana Capotea, točnije djetinjstvom koje je proveo živeći kod majčinih rođaka u Alabami te povremenim posjetama ocu koji je živio u New Yorku. U pričama se dječjim očima opisuju praznici,
ali i klasne ogromne razlike između bogatog oca i siromašnih rođaka 30ih godina 20og stoljeća. Moram priznati da su mi ove priče najviše svidjele imaju neku posebnu toplinu u sebi i iskrenost, kao da ih nije pisala ista osoba kao Doručak.
Kratke priće Dijamantna gitara i Kuća u cvijeću su opet svaka za sebe nešto posebno i čini se kao da ih je pisala neka treća osoba, (što puno govori o ogromnom talentu Trumana Capotea), ok su za pročitati, ali nisu ostavile poseban dojam na mene i neću vam ih prepričavati jer su jako kratke i što god da kažem pokvarilo bi nekome užitak čitanja.

Sve u svemu ovo je bilo jedno ugodno iskustvo izlaska iz zone komfora što s vremena na vrijeme preporučujem i Vama i to baš ovom knjigom.