Simonida Milojković - Ljubav u doba kokaina

 Dragi moji, evo mene ovoga puta s osvrtom na nešto drugačiju knjigu od onih koje inače čitam, to je bila preporuka ili bolje rečeno izazov jedne prijateljice, radi se o knjizi Ljubav u doba kokaina srbijanske spisateljice i novinarke Simonide Milojković.

U romanu pratimo mladu studenticu Beograđanku Ninu, koja se na jednom druženju upoznaje i zaljubljuje u lokalnu "facu" dečka po imenu Marko iz obitelji dobrostojećih novih bogataša dobro poznatog po mnogim ostavljenim djevojkama i ekstravagantnim izlascima. Nina se neko vrijeme dobro drži i glumi nedodirljivu no uskoro pada na Markov šarm čime Marku postaje dosadna i on je vara pa ostavlja, no Nina se zaljubila preko svake mjere pa tako kada joj Marko jedne večeri u klubu ponudi kokain, ona pristaje i mi pratimo njihovu ljubav i zajednički pad u pakao droge...

Neću dalje da ne "spojlam", u knjizi je jako dobro opisano vrijeme i okolnosti a s pomenuti su i neki stvarni ljudi koje se povezuje sa svijetom droge. Autorica je svakako izbliza vidjela i zna o čemu piše i nakon čitanja pomislila sam da je pretjerala tj. da je sve priče koje je vidjela i čula stopila u jednu Nininu priču jer mi je bilo previše šokova, tuge, boli, zlostavljanja i ponižavanja svih vrsta. Nažalost, nakon dodatnog istraživanja iz jednog intervjua autorice saznala sam da su događaji u knjizi istinita ispovijest samo JEDNE djevojke za koju sama autorica ne zna je li još uvijek živa.  

U početku čitanja nije mi se sviđao stil pisanja, ali nakon što sam sve  ovo saznala vjerujem da su mnoge rečenice doslovno "skinute" sa zvučnog zapisa ispovijesti te djevojke čemu u prilog govori i sama dužina knjige od stotinjak stranica i nedostatak stilskih sredstava na kakve smo navikli u knjigama, a izobilje fraza i epiteta kakve znamo čuti na ulici.

Mnogi su za ovu knjigu rekli da bi trebala biti u lektiri, ne slažem se jer je previše šokantna, ali  što je možda bio autoricin cilj ali bi ju trebali čitati oni kojima se taj svijet čini zanimljivim jer pokazuje kako svijet zabave od blještavog vrlo brzo postaje mračan.

Preporučujem ju za čitanje ali ovo nije knjiga koja se čita s užitkom već od onih koje šokiraju i bole poput šamara ili nečeg goreg. 

Po motivima ove knjige napravljena je kazališna predstava.

Simonida Milojković je novinarka u novinama Blic te je napisala još nekoliko romana slične tematike, ali ih ja ne namjeravam čitati. 

Svoj primjerak sam dobila od prijateljice u e- formatu, a papirnatu verziju možete nabaviti kod izdavača Laguna.

Do slijedećeg čitanja, čuvajte se i volite! :)

Anton Pavlovič Čehov - Najlepše priče

Dragi moji, da pročitam ovaj ruski klasik nagnao me sram što još nisam i što ne znam ništa o njemu, a znam da su Čehovljeva djela jedan od stupova na kojima počiva svako kazalište u svijetu, a svaki ozbiljniji glumac glumio je u nekoj predstavi po njegovom tekstu. Osim toga moji prijatelji glumci pripremaju predstavu, a ja nisam čitala i nemam predodžbu o čemu se tu radi (e to si ne mogu dopustiti). Pa sam se malo družila s google-om i saznala slijedeće:
Anton Pavlovič Čehov rođen je 1860. u Taganrogu u Rusiji. Završava gimnaziju u rodnom gradu te upisuje Medicinski fakultet u Moskvi. Bio je srčani bolesnik premda je bio liječnik. Oženio se glumicom O.L. Knipperovom.
Još kao student bavio se pisanjem. Osim što je pisao drame, bio je pripovjedač i novelist. Najbolja njegova djela su novele i pripovijesti. Za života surađivao je s velikim opernim redateljima. Čehov je uvelike utjecao na razvoj moderne dramske književnosti.
Poznat je kao dramski pisac i tvorac antiteatralog kazališta i psihološke drame. Njegova najpoznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli, O ljubavi, Zaručnica.
Pisao je i kratke humoreske o otuđenim ljudima koje je društvena zbilja izobličila. Fabule njegovih djela jednostavne su i bez velikih junaka i velikih zbivanja. Pisao je drame od komičnih jednočinki, a kasnije s više činova.
Čehov umire u lječilištu Badenweiler 1904. godine.
Iskreno, mislila sam prije nego što sam počela čitati da će mi priče biti dosadne  da ću ih razvalaćiti u nedogled, ali gadno sam se prevarila - progutala sam sve priče odjednom i svim srcem uživala. Podsjetile su me svojom toplinom na ruske bajke i onu jednu rusku seriju što se prije par godina prikazivala na jednoj od naših televizija (nažalost nisam imala u životu puno dodira s Rusijom). Uglavnom istovremeno i blisko i daleko našem mentalitetu toplo i posebno.
U zbirci se nalaze slijedeće priče: Kad je neko srećan, Neuspeh, Debeli i mršavi, Skupoceni pas, Konjsko prezime, Šala, Knjiga žalbi, Činovnikova smrt, Čovek u futroli, Kameleon.
Neću Vam ih prepričavati jer su sve uistinu kratke i ne bih nikome htjela pokvariti užitak čitanja. Sve što ću reći jest da neke priče "poljube" svojom toplinom, neke "poškakljaju" da se slatko nasmijete, a neke tako "udare" da dođu suze na oči i da se zamislite. Iznimno su primjenjive na današnji trenutak bez obzira na to što je riječ o klasiku čini se da kao društvo nismo baš puno evoluirali što je također za zamisliti se. Toplo Vam ih preporučujem ako Vam se čitaju kratke priče ili nešto rusko, a ja ću se Čehovu tj. njegovim dijelima svakako vratiti i to brzo.
P.S.Moj primjerak knjige je kao što vidite e-knjiga i to dobivena na dar u inbox od drage frendice, tako da ovoga puta nema uobičajenih podataka o knjizi.... Sorry!
P.P.S. Slobodno preporučite što iduće Čehovljevo ili rusko je must-read... Hvala! :)