Kei Toume - Balada o janjetu (manga serijal)

Dragi moji, oprostite što dugo nisam ništa pisala, nemam ispriku, dosta sam čitala prilično sam "bookstagramala", ali pisanje prave recenzije mi nije nikako išlo od ruke iako imam nekoliko recenzija u glavi (nadajmo se uskoro i na blogu). Pa krenimo...
U jednoj od Aukcija za pomoć Azilima za životinjice na fb u kojima često sudjelujem jer su moj najdraži način kupovine knjiga i iskreno svega jer osim što razveselim sebe kupnjom pomognem još nekom dragom biću, a to je najbolji osjećaj na svijetu stoga Vam Aukcije od srca preporučam... Uglavnom na jednoj od Aukcija vidjela sam da se prodaje cijeli manga serijal Balada o janjetu (japanski: Hitsuji no Uta; engleski: Lament of the Lamb) autorice Kei Toume koji se sastoji od sedam nastavaka, odmah sam ga poželjela imati jer sam čula da mange imaju jako puno nastavaka te nikad kraja skupljanju nastavaka.
Ovo mi se činilo kao dobar početak jer je ovo moje prvo ozbiljno čitanje neke mange od početka do kraja, a još sam ju k tome naumila recenzirati za blog, prije nego sam počela čitati budući da se nalazim na totalno nepoznatom terenu i prilična sam štreberica i znatiželjka uronila sam u google da ponešto naučim o mangama, a naučeno rado dijelim s Vama!

"Manga (jap. 漫画 (kanji) ili まんが (kana)) je riječ koja se općenito koristi za japanske stripove. U doslovnom prijevodu bi značila "pokretna slika". Termin je u 18. stoljeću ustoličio slikar Kacušika Hokusai (1760.-1849.), koristeći dva kineska ideograma (man = slika, ga = pokret) kako bi definirao svoje crno-bijele crteže. Termin se modernizirao 1860-ih, i tematski je izrastao eksplodirajući u kulturnoj sceni nakon II. svjetskog rata.
U Japanu ljudi svih uzrasta čitaju mangu. Manga je najčešće crno-bijela. U Japanu manga se uglavnom serijalizira u velikim manga časopisima.
Crtač mange se naziva mangaka. Po uspješnoj mangi često se pravi anime. Crtači mange obično rade s par pomoćnika u malom studiju
Pod utjecajem mange su nastali u Kini i Tajvanu ("manhua"), Južnoj Koreji ("manhwa"), Francuskoj "la nouvelle manga"
Moderna manga potječe iz doba američke okupacije (1945–1952) dok je prijašnja vojna država Japan ponovno gradio svoju političku i gospodarsku infrastrukturu.
Crtači manga su dobili inspiraciju iz američkih stripova, filmova i crtića (pogotovo Diznijevih). Bez obzira na izvor inspiracije, eksplozija umjetničke kreativnosti se dogodila u periodu poslije rata uključujući umjetnike Osamu Tezuka (Astro Boy) i Machiko Hasegawa (Sazae-san). Astro Boy je brzo postao popularan u Japanu i širom svijeta, a anime verzija Sazae-san je pogledalo više ljudi nego ijedan drugi anime u 2011. Tezuka i Hasegawa su oboje donijeli mnoge stilske inovacije

Manga se općenito dijeli na žanrove:
Kodomo: dječji
Mecha: roboti i tehnologija
Mahou: magični
Shōjo: za djevojčice
Shōnen: za dječake i muške tinejdžere
Josei: za žene
Seinen: za mladiće starije od 18, zbog povećane razine krvi i nasilja
Yaoi: muški idealizirani homoseksualni, glavna čitateljska populacija su tinejdžerice i žene
Bara i Gachi muchi: muški homoseksualni
Yuri: ženski homoseksualni
Hentai: pornografski
Doujinshi: amaterske publikacije koje koriste/kopiraju originalne crteže i likove profesionalnih mangaka za pri stvaranju svoje neautorizirane priče, iako se pod doujinshi smatraju i autorski radovi amaterskih mangaka
Lolicon: porno-soft manga pretežno s glavnim likovima školarkama srednje škole veoma razvijenih tijela, koja ističe pripijena odjeća
Shotacon: muška verzija lolicona s prepubescentnim dječacima"

Uglavnom cijeli jedan novi svijet, jedan novi medij i nova kultura. Još jedna zanimljivost; ovaj serijal čita se s desna na lijevo kao u Japanu, iako je na hrvatskom jeziku (na to se treba naviknuti jer je prilično drugačije od "običnog" stripa).

Konačno o čemu se radi u ovom  manga serijalu pa ovako: Kazuna Takeshiro ne može uteći vlastitoj mučnoj prošlosti, muče ga noćne more i vizije još otkad mu je umrla majka. Kad pronađe svoju davno izgubljenu sestru Chizunu, otkriva kako njih dvoje osim neraskidive obiteljske veze dijele i bolest krvi koja ih pretvara u vampire! Kazuna i Chizuna se kroz cijeli serijal bore protiv svoje bolesti koja ih čini izopćenima od društva u strahu da ne bi naudili nekome, ali žrtvama vlastitog uma jer se konstantno bore s neutaživom gladi i posljedicama "nehranjenja".

Kako se to sve meni svidjelo? Iskreno prilično sam kulturološki šokirana, kao što vidite ovo nije ni slično "Twilight - baš je super da si vampir jaki smo, pametni lijepi i besmrtni" niti "jaki smo i opasni" kao što se inače opisuju vampiri, ovo je više "jadni smo bolesni i moramo se skrivati od svijeta" način opisivanja vampira, drugo što me začudilo jest otuđenost tj normalno je da se prestaneš pojavljivati u školi i sl nitko neće previše pitati za tebe, rekli su mi da je to japanska stvar... Osim toga odnos brata i sestre je vrlo čudan i na kraju je meni bio veći izvor horora od cijelog problema bolesti vampirizma koji bi kao trebao biti izvor jeze (to je sve što ću o tome reći jer je ogroman spojler, ali onima koji su čitali sve je jasno). Ovaj serijal pripada u mahou/magični žanr, podvrsta horor/drama tako da mislim da sam pogriješila žanr. Iznimno mi se svidjelo kako je sve nacrtano osobito počeci poglavlja koji su oslikani preko cijele stranice, istinska umjetnost i divota za gledati.
Iako mi se ovaj serijal nije previše dopao, nipošto neću odustati od čitanja mange zato mi molim vas preporučite neku dobru mangu... Unaprijed zahvalna!

Dr. Kenan Crnkić – 7 tajni uspjeha

Helllooo svima, nakon nekog vremena evo ponovno i moje recenzije u moru Ivinih, nadam se da me niste zaboravili. 

Knjigica koju sam odlučila recenzirati, a Iva mi je nerado dopustila je… (da imam zvučne efekte sada bih tu trebao biti jedan tuš)… 7 tajni uspjeha u izdanju Fokusa (više o knjizi).

Vozeći se danas na promociju i inspirativno predavanje autora ove knjige dr. Kenana Crnkića, uzela sam knjigu u ruke prvenstveno da ju prelistam i pregledam te moram priznati gledajući u naslov knjige pomislila sam opet knjiga s instant filozofijama koje su teško ili nikako ostvarive, ali (uvijek postoji ali) gaaaadno sam pogriješila and don't judge a book by it's cover. Knjigu sam pročitala u četrdesetak kilometara vožnje, doslovno sam ju pročitala u jednom dahu jer je toliko jednostavna za čitati, puna pozitivne energije.

Knjiga je puna znanja, inspirirajuća je i daje svakom čitatelju jednu vrstu „alata u ruke“ kako lakše doći do uspjeha. Meni osobno ti „alati“ nisu neka novost i dosta često ih koristim u donošenju nekih odluka  (bilo poslovnih ili privatnih), ali ono što me stvarno dojmilo su priče i stvarni događaji koji svakome tko gleda na način da pokuša izvući i dobiti novo znanje ili vještinu, jednostavno se može poistovjetiti i dobiti jednu vrstu vjetra u leđa.

7 tajni uspjeha Vam nikako neću otkriti samo ću Vam preporučiti da ju definitivno pročitate i imate uvijek blizu sebe, ovo je knjiga koja će Vam kada ste potišteni podići raspoloženje, kada ste u nedoumici i na križanju nekog puta uvijek će se naći neka mačka (zec kako kaže dr. Crnkić danas na predavanju) koja će Vas uputiti na „pravi put“ ili je jednostavno dovoljno da imate jedno ogledalo pri ruci, ali kao što ranije sam napisala definitivno ovu knjigu u ruke pa ćete saznati o čemu pišem/pričam/mislim. 

Malo da se osvrnemo na predavanje koje se održalo u kinu Europa 26.04.2017. Predavanje je započelo zanimljivim  filmom koji je jedna vrsta „in sight- a“ buduće knjige dr. Crnkića, koji govori o ostavljanju traga, po meni malo obrađena tema te se veselimo novom štivu iz „pera“ dr. Crnkića. 

Domaćini predavanja bili su dr. Kenan Crnkić, dr. Božo Skoko stručnjak za odnose s javnošću i marketing,  profesor na FPZG te Alis Marić iz Čitaj knjigu. Predavanje je trajalo  3600 sekundi, zašto pišem u sekundama za taj podatak preporučujem knjigu „Pazi vuka kojeg hraniš“, a samo ću navesti da smatram da sam današnje novce iz banke dobro „potrošila“.

Vrlo rado bih podijelila sve priče koje su me dojmile, ali zato ću staviti jednu o veeelikom čovjeku i time završiti ovu recenziju o velikoj inspirativnoj punoj znanja knjizi.

Zahvaljujemo se svima na predivnom druženju te malo slikica sa druženja. 

Maureen Johnson, John Green, Lauren Myracle - Pada snijeg

Nedavno nam je počelo proljeće, ljetno računanje vremena, topliji i dulji dani okupani suncem i zelenilom s ponekim cvjetnim uresom, a ja zakleti zimomrzac čitam zimsku Božićnu knjigu totalno izvan njoj namjenjene sezone. Jel' sve u redu samnom?
Sve je u redu samnom ne žalim za zimom niti išta slično nego ova knjiga je jednostavno toliko super da ju nisam mogla ostaviti da čeka do iduće zime nego sam je doslovno "progutala" s užitkom koji se da usporediti s "klopanjem" čokoladne torte (ili ako ju ne volite umetnite svoj omiljeni slatkiš).
Knjiga se zove Pada snijeg, (Let it Snow) zajedničkim snagama su ju napisali Maureen Johnson, John Green i Lauren Myracle, a objavili su ju dragi ljudi iz Fokus (više o knjizi). Ovo je ustvari zbirka kratkih priča tj zbirka tri blagdanske romanse u jednoj knjizi, svaki pisac svojom posebnom čarolijom nam priča što se dogodi kada na Badnjak nezapamćena snježna mećava pogodi mali grad Gracetown u Sjevernoj Karolini te kakve to zavrzlame i pustolovine prouzrokuje njegovim stanovnicima i gostima.
Prva je priča spisateljice Maureen Johnson pod nazivom Jubilej ekspres. To je priča o Jubilee dragoj curi čudna imena koja spletom nesretnih okolnosti (roditelji su joj završili u zatvoru jer su sudjelovali u neredima koji su izbili pri kupnji kolekcionarskih Božićnih ukrasa) mora vlakom na Floridu provesti Božić s djedom i  bakom. Vlak kojim ona putuje zapne u nanosima snijega i mećavi na ulazu u Gracetown. Jesam li spomenula da je vlak pun iritantnih navijačica koje putuju na natjecanje?
Ova priča me podsjetila na dobro nam poznati Vlak u snijegu. :)
Drugu nam priču imena Navijastično božićno čudo priča dobro poznati i meni jako dragi John Green, to je priča o troje prijatelja koji se spremaju provesti Badnjak gledajući James Bond filmove u čemu ih omete poziv prijatelja koji radi u Waffle House te ih obavještava da se dogodilo Navijastično božićno čudo, u Waffle House je došla horda navijačica koje zahtijevaju igrati Twister oni su među sretnicima koji su odabrani da ga donesu, o čudu je obavješteno još nekoliko ljudi, a u Waflle House će ući i uživati u Navijastičnom božićnom čudu samo onaj sretnik koji Twister donese najbrže i prvi. Luda snježna pustolovina može početi. Ova priča me ne znam ni sama zašto cijelo vrijeme podsjećala na film Luda Božićna zvona. :)
Posljednju priču iz ove slatke zbirke piše Lauren Myracle, a ona se zove Svetac zaštitnik svinja ovo priča o Addie koja je neutješna zbog prekida s dečkom i krivnje za isti, pritom od prijateljica joj nema utjehe već ju stalno podsjećaju na njezinu sebičnost i greške što u Addie potiče razmišljanje i promjenu a pomoći će i jedna patuljasta svinja, zanimljivi starci iz obližnjeg doma i još poneki zanimljivi lik. Hoće li Addiein trud da promjeni ponašanje biti dovoljan za happy end? Ova priča me podsjetila na Božićnu priču iako su likovi više cool od onih dobro nam znanih. :)
Moram se posebno osvrnuti na ovu posljednju priču jer se u njoj pojavljuju likovi iz sve tri priče i svi dobiju jedan zajednički epilog svaka čast spisateljici koja je to uspjela izvesti na način da bude slatko i smisleno, a opet da nije klišej i banalno, a da bude onako kao što svi očekujemo od jedne Božićne priče, mislim da to nije ni malo lak zadatak.
Na kraju sam imala osjećaj kao da sam pročitala jedan roman, a ne tri kratke priče, ovo troje pisaca se savršeno nadopunjuje u prilog tome mislim govori i činjenica što se po ovoj knjizi snima film koji bi u kina trebao prije Božića 2017. i iskreno nestrpljivo ga očekujem. Onog trenutka kada dobijemo trailer za film s posebnim zadovoljstvom ću ga dodati ovom osvrtu.
Kao što sam već rekla u knjizi sam uživala kao u slatkišu te vam ju od srca preporučujem kao oružje u borbi protiv lošeg raspoloženja u Božićnom ili bilo kojem drugom dobu godine izmamiti će Vam osmjeh na lice.  

James Joyce - A Flower Given to My Daughter

Dragi moji, sretan Vam svjetski dan poezije, prvi dan proljeća i dan sv. Patrika s malim zakašnjenjem, sve u jednom, ništa neobično s obzirom na novopristiglo godišnje doba, moram Vam priznati zaljubila sam se i to jako, ono što jest neobično zaljubila sam se u pjesmu iz naslova ove objave. Naime, naša ljubav je počela tako što sam dobila da si od dvadesetak pjesama irskih pjesnika odaberem jednu koju ću recitirati na priredbi za dan sv. Patrika u kojoj sudjeluju sve nacionalne manjine i ljudi koje uče jezike manjina (budući da sam dio Makedonskog kulturnog društva "Ohridski Biser" Zagreb kao polaznica radionice makedonskog jezika za odrasle i članica dramske sekcije). Uglavnom u pjesmu sam se zaljubila na prvu iako o Jamesu Joycu nisam znala puno više od toga da je jedan od najpoznatijih irskih književnika te da je živio neko vrijeme u Puli i Trstu, čitala sam samo nekoliko kratkih priča iz zbirke The Dubliners, za ostatak opusa su mi rekli da je teško shvatljiv i da pričekam dok čitalački odrastem, ono što su mi zaboravili reći jest da postoji prekrasna ganutljiva poezija u koju ću se zaljubiti.
Evo pjesme o kojoj Vam cijelo vrijeme pišem u engleskome izvorniku;


“A Flower Given to My Daughter”

Frail the white rose and frail are
Her hands that gave
Whose soul is sere and paler
Than time’s wan wave.

Rosefrail and fair — yet frailest
A wonder wild
In gentle eyes thou veilest,
My blueveined child.

Potom u španjolskom prijevodu:

“Una flor donada a mi hija”

Frágil la blanca rosa es y frágiles son
Las manos que la dieron
Su alma está marchita y es más pálida
Que la difusa onda del tiempo.

Como la rosa frágil y hermosa: aún más frágil es
El silvestre prodigio
Que en tus ojos ocultas,
Mi pequeña de azuladas venas.

Potom u makedonskom prijevodu kako sam ju govorila na priredbi:

E sad si vi mislite: "Iva, nešto ti tu  fali... U svojoj velikoj ljubavi zaboravila si na materinji hrvatski jezik!?"
Ne nisam, unatoč potrazi od nekoliko tjedana i opsežnom pretraživanju interneta ja nisam uspjela pronaći ovu, meni toliko dragu pjesmu u hrvatskom prijevodu kao ni informaciju jeli zbirka čiji je ona dio uopće prevedena na hrvatski (zbirka se zove: Pomes Penyeach). Molim veće znalce da mi pomognu ako mogu.

Svakako upoznala sam se bolje sa životom Jamesa Joycea pa tako znam da je ova pjesma nastala 1913. u Trstu i da je posvećena Joyceovoj kčeri Luciji koja je u to vrijeme imala sedam godina, što baca jedno posebno nježno svjetlo na ove stihove.

Osim toga što sam naučila čitajući istu pjesmu i razmišljajući o njoj na više jezika?
Nisam sigurna, ali nekako mi se čini da kada voliš neki jezik sva poezija njime pisana ti je prekrasna, a što kada voliš više od jednog jezika tj. kada uz svoj materinji voliš još tri jezika i svaki smatraš djelom svoje osobnosti toliko da ti se izraz "strani jezik" čini ružnim ili neprimjerenim?! Kažu da se stvari u prijevodu gube, ja sam ovim prijevodima dobila povlasticu doživjeti iste dvije strofe i osam stihova na tri različita načina iz tri različita kuta, a svaki poseban i svaki predivan različit i isti u isto vrijeme zato mi je još veća želja pročitati pjesmu i na materinjem hrvatskom.
Za kraj Vas ostavljam sa željom da se kao ja zaljubite u pjesmu, glazbu, knjigu ili možda sliku koja će zavladati Vašim svijetom te vas nagnati da otvorite srce prema nečem novom i tako nepovratno promijeniti i obogatiti Vaš svijet.

Julie James - Najseksi frajer na svijetu

Kada poznata čikaška odvjetnica Taylor Donnovan na privremenom radu u Los Angelesu, dobije zadatak pomoći glumcu Jasonu Andrewsu poznatom kao najseksi frajer na svijetu da se pripremi za ulogu odvjetnika u novom filmu upadnemo u zabavnu, slatku i opuštajuću romantičnu komediju. U kojoj ima dosta smješnih obrata, dijaloga koje dok čitate imate osjećaj da gledate pred sobom te zanimljivih i realističnih opisa kako odvjetničkog tako i svijeta industrije zabave. Dok sam čitala u ulozi Taylor zamišljala sam Juliju Roberts, a u ulozi Jasona zamišljala sam Vina Diesela, inače svi su likovi vrlo živo opisani i za svakog će vam sigurno netko pasti na pamet. Meni je ova knjiga super jer mi je uljepšala koji dan (namjerno sam razvlačila da mi duže traje iako nije obimna), te me opustila, odmorila i razveselila na sličan način kao neki ukusni kolač i čokolada ili dobra mjuza... pravi užitak te ju u takve svrhe od srca preporučujem i dajem joj čistu peticu.
Ova knjiga je objavljena u biblioteci Ljubav&Strast Plus koju objavljuje nakladnik Znanje (više o knjizi) Objavljena su djela Julie James (Najseksi frajer na svijetu zaseban roman te serija FBI/US Attorney koji se sastoji od 6 knjiga), Marie Force (prve 3 knjige serije Green Mountain, nadam se objavljivanju i ostatka serije). Trenutno se objavljuju knjige spisateljice Jill Shalvis (serija Animal Magnetism). 
Totalno sam se zaljubila u sve te slatke male knjige, tako da će uskoro biti još recenzija knjiga iz ove divne biblioteke.

Zlatko Gall - Pojmovnik Popularne glazbe

Na Interliberu sam se počastila ovim izdanjem (više o knjizi) budući da sam velika ljubiteljica glazbe raznih vrsta i podvrsta, nisam sveznajuća, a Google iako jest moj jako dobar prijatelj nije uvijek praktičan pa sam imala potrebu za jednom ovakvom knjigom u kojoj piše što je što i u koju mogu uvijek zaviriti ako mi nešto nije jasno i na koju se mogu osloniti kao na stručnu tim više što je uz svaki glazbeni žanr navedeno nekoliko izvođača i albuma koji najbolje odlikuju određenu vrstu glazbe i preporučuju se poslušati. Osim navedenih razloga moja strast su knjige o glazbi, što znači da skupljam knjige o glazbi i glazbenicima koje volim pa se ovo izdanje nametnulo samo po sebi kao must - have i must - buy. Čini mi se da same natuknice o glazbenim žanrovima variraju u dužini i kvaliteti i same natuknice ovisno o tome koliko su bliski i dragi samom autoru pa su tako neke natuknice gotovo eseji dok se neke sastoje od rečenice ili dvije te jednostavno traže podrobnija objašnjenja. Iznimno mi je drago što se u pojmovniku našlo mjesta za natuknice kao što su latin rock, salsa ili kubanski son te kao velika zaljubljenica pa samim time i poznavateljica tih žanrova mogu reći da su opisani korektno i da su preporučeni najpoznatiji albumi koji su dobro upoznavanje s određenim žanrom. S druge strane npr. o vrstama i podvrstama elektronske glazbe nažalost ne znam gotovo ništa i ne razlikujem ih pretjerano, ali ni sam pojmovnik mi nije pomogao u raspršivanju neznanja. Također neke vrste glazbe sam pisac opisuje na način da ste odmah ponukani poslušati neki od preporučenih albuma, dok neke vrste obrađuje vrlo enciklopedijski i tu se vidi piščeva bliskost određenim vrstama glazbe koja možda baš i nije primjerena izdanju ovoga tipa. Bolji poznavatelji od mene sigurno bi imali još opaski pa neću cjepidlačiti.
Nažalost moram se osvrnuti na ono što me jako naživciralo, a to su natuknice kojima se opisuju fanovi i groupie, stoga ću ih prepisati u cjelosti:"Fan = Fanatičan pripadnik, odani sljedbenik, navijač ili naprosto žestoki ljubitelj određene vrste glazbe ili pop i rock zvijezda.
Groupie = Fanatične pripadnice fan klubova ili vatrene pristaše glazbenika koje posvuda prate svoje idole nastojeći s njima uspostaviti i seksualni odnos."
Nisam i NISAM i mislim da pod hitno trebamo novu terminologiju u POP kulturi i komunikaciji jer je ova postojeća ružna, uvredljiva, ponižavajuća (pogotovo za cure) i netočna.
Smatram da ljudi koji troše svoje vrijeme, novac, (a pogotovo oni koji troše džeparac, invalidnine,i sl), mentalne, duhovne i sve ostale kapacitete, da bi putovali na nečije koncerte, kupovali nečije albume, učili nove jezike i stvari da bi razumjeli o čemu netko pjeva i govori itd zaslužuju neki ljepši pozitvniji naziv jer cijela glazbena industrija postoji zbog njih i počiva na njima te zaslužuju poštovanje i zahvalnost ne samo glazbenika koje vole nego i tzv. stručne javnosti. Budući da ne postoje službene definicije ovih socioloških pojava smatram da ih je gospodin Gall mogao opisati ljepšim riječima budući da su to jedine dvije natuknice u kojima se spominju slušatelji radi kojih Pojmovnik i postoji.
Na kraju, dali da kupite i čitate Pojmovnik? Ne znam ni sama ovakve literature na našim tržištima jako nedostaje. Mislim da bi sam gosp Gall bolje zaplovio u leksikonu tipa: 101 album koji jednostavno morate čuti ako volite mjuzu, dok mu pisanje definicija nije baš leglo najbolje, ali zasad je Pojmovnik jedino izdanje takvog tipa koje imamo. Pa tko voli nek izvoli. Nadam se budućnosti s puno glazbenih novina, članaka i knjiga tj. konkurencijom i većim zanimanjem publike što će dovesti do kvantitete, ali i kvalitetnijih izdanja te većeg poštovanja samih glazbenih konzumenata.

Edgar Allan Poe - The Raven (Gavran)

19. siječnja 1809. godine u Bostonu, rodio se Edgar Allan Poe, pjesnik, pripovjedač, prozaist.  Meni jedna od najintrigantnijih osoba svjetske književnosti i najdraži pjesnik. Smrt roditelja u ranom djetinjstvu, siromaštvo, izbacivanje sa dva fakulteta, nesretne ljubavi,bolest i smrt supruge  alkoholizam, kocka te niz drugih nedaća učinile su da Poe uvijek živi na rubu egzistencije, ali i na rubu razuma. Unatoč svim problemima ostavio je veliki opus poezije, kratkih priča i romana kojima je nadahnuo mnoge pjesnike i pisce koji će doći poslije njega, ali ne samo njih, nego i svijet stripa, filma, televizije, kazališta i glazbe. S Vama ću podijeliti njegovu najpoznatiju pjesmu The Raven (Gavran) koja je razlog što sam zavoljela poeziju na engleskom jeziku.

The Raven
BY EDGAR ALLAN POE

Once upon a midnight dreary, while I pondered, weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore—
    While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.
“’Tis some visitor,” I muttered, “tapping at my chamber door—
            Only this and nothing more.”

    Ah, distinctly I remember it was in the bleak December;
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
    Eagerly I wished the morrow;—vainly I had sought to borrow
    From my books surcease of sorrow—sorrow for the lost Lenore—
For the rare and radiant maiden whom the angels name Lenore—
            Nameless here for evermore.

    And the silken, sad, uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me—filled me with fantastic terrors never felt before;
    So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating
    “’Tis some visitor entreating entrance at my chamber door—
Some late visitor entreating entrance at my chamber door;—
            This it is and nothing more.”

    Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
“Sir,” said I, “or Madam, truly your forgiveness I implore;
    But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
    And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you”—here I opened wide the door;—
            Darkness there and nothing more.

    Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before;
    But the silence was unbroken, and the stillness gave no token,
    And the only word there spoken was the whispered word, “Lenore?”
This I whispered, and an echo murmured back the word, “Lenore!”—
            Merely this and nothing more.

    Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon again I heard a tapping somewhat louder than before.
    “Surely,” said I, “surely that is something at my window lattice;
      Let me see, then, what thereat is, and this mystery explore—
Let my heart be still a moment and this mystery explore;—
            ’Tis the wind and nothing more!”

    Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately Raven of the saintly days of yore;
    Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;
    But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door—
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door—
            Perched, and sat, and nothing more.

Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
“Though thy crest be shorn and shaven, thou,” I said, “art sure no craven,
Ghastly grim and ancient Raven wandering from the Nightly shore—
Tell me what thy lordly name is on the Night’s Plutonian shore!”
            Quoth the Raven “Nevermore.”

    Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning—little relevancy bore;
    For we cannot help agreeing that no living human being
    Ever yet was blessed with seeing bird above his chamber door—
Bird or beast upon the sculptured bust above his chamber door,
            With such name as “Nevermore.”

    But the Raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
    Nothing farther then he uttered—not a feather then he fluttered—
    Till I scarcely more than muttered “Other friends have flown before—
On the morrow he will leave me, as my Hopes have flown before.”
            Then the bird said “Nevermore.”

    Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
“Doubtless,” said I, “what it utters is its only stock and store
    Caught from some unhappy master whom unmerciful Disaster
    Followed fast and followed faster till his songs one burden bore—
Till the dirges of his Hope that melancholy burden bore
            Of ‘Never—nevermore’.”

    But the Raven still beguiling all my fancy into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird, and bust and door;
    Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
    Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore—
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt, and ominous bird of yore
            Meant in croaking “Nevermore.”

    This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom’s core;
    This and more I sat divining, with my head at ease reclining
    On the cushion’s velvet lining that the lamp-light gloated o’er,
But whose velvet-violet lining with the lamp-light gloating o’er,
            She shall press, ah, nevermore!

    Then, methought, the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose foot-falls tinkled on the tufted floor.
    “Wretch,” I cried, “thy God hath lent thee—by these angels he hath sent thee
    Respite—respite and nepenthe from thy memories of Lenore;
Quaff, oh quaff this kind nepenthe and forget this lost Lenore!”
            Quoth the Raven “Nevermore.”

    “Prophet!” said I, “thing of evil!—prophet still, if bird or devil!—
Whether Tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
    Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted—
    On this home by Horror haunted—tell me truly, I implore—
Is there—is there balm in Gilead?—tell me—tell me, I implore!”
            Quoth the Raven “Nevermore.”

    “Prophet!” said I, “thing of evil!—prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us—by that God we both adore—
    Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
    It shall clasp a sainted maiden whom the angels name Lenore—
Clasp a rare and radiant maiden whom the angels name Lenore.”
            Quoth the Raven “Nevermore.”

    “Be that word our sign of parting, bird or fiend!” I shrieked, upstarting—
“Get thee back into the tempest and the Night’s Plutonian shore!
    Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
    Leave my loneliness unbroken!—quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!”
            Quoth the Raven “Nevermore.”

    And the Raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
    And his eyes have all the seeming of a demon’s that is dreaming,
    And the lamp-light o’er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
            Shall be lifted—nevermore!