Catherine Anderson - Anniena pjesma

Knjiga predivne naslovnice u izdanju Znanja, (više o knjizi) lijepog naziva, po svemu sudeći, pomislili bi ste da je riječ o tipičnom ljubavnom romanu, ali ovo definitivno nije tipični ljubić.

Annie, lijepa, mlada, plaha djevojka živi u svom prilično osamljenom svijetu, svi ju smatraju mutavom, a zapravo je Annie u mladim danima dobila visoku temperaturu, te je izgubila sluh i govor, te je od mali nogu gluhonijema. Roditelji joj nikada nisu pružili pravu ljubav podršku i pažnju, isto kao i okolina, što više ta joj okolina upravo naudi, Douglas mlad, bogat i zao, siluje Annie i napravi joj dijete.

Alex stariji brat Douglasa, zbog osjećaja srama i krivnje odlučuje oženiti Annie i odgojiti, othraniti dijete kao da je njegovo. Annie mu u kratkom vremenu priraste srcu.

Iako ja nisam ljubitelj ljubića, moram priznati da mi se svidjela knjiga iako ima mučan početak, koji osim što prikazuje neuke i zatucane osobe koje se grozno odnose prema osobi s invaliditetom, još sadrži grozne scene silovanja, ali kako radnja teče knjiga ima vrlo poučne dijelove o odnosima u obiteljima, društvu i okolini i koliko su ljudi još zatucani sa dijelom "što će selo reći".
Voljela bih da je malo više knjiga pisana iz Annine perspektive gdje je bilo vrlo interesantno vidjeti kako zaključuje osoba na razini šestogodišnjakinje, a opet u koži odrasle osobe. Iako je knjiga pisana o dobu 1890 vrlo se lako može usporediti s današnjim vremenom jer na žalost mnogi se u glavama nisu odmaknuli iz kalupa Anninih roditelja koji su po mome viđenju bili vrlo zatucani i žalosno je da su neke osobe sebi bitnije nego vlastito dijete bilo ono s posebnim potrebama ili ne.
Ova knjiga vam se ili sviđa ili ne on trenutka kada ju uzmete u ruke, jer ako prođete prva tri poglavlja gdje su sve ružne stvari i nastavite čitati bez ikakvih problema onda vam se se mora svidjeti.

Veronica Henry - A Sea Change (Krivo je more)

Ovu  knjigicu idealnu za ponijeti na odmor, putovanje ili ležaljku u vrt, čitala sam na engleskom jeziku jer nisam znala da je objavljena i kod nas također, zaljubila sam se u predivnu ljetnu naslovnicu. Englesko izdanje kupila sam preko BookDepository-a. BookDepository preporučam svima koji čitaju na engleskom jer je poštarina besplatna, knjige brzo stignu, a dobiti poštu iz Londona poseban je osjećaj. U hrvatskome prijevodu knjiga se zove Krivo je more (više o knjizi), a objavio ju je Mozaik Knjiga, isto tako ima prekrasnu, slatku, ljetnu naslovnicu i iskreno nije mi je jasno kako mi je promaknula.



Priča nas vodi u Everdene mali, turistički grad uz more (jako je lijepo opisan, vidjet ćete ga pred očima čim počnete čitati). Jenna je svima poznata kao The Ice Cream Girl i to joj ime ni malo ne smeta, uostalom ima puno gorih poslova od prodavanja sladoleda uz more.
Jednog vrućeg ljetnog dana sve se mijenja i Jenna je suočena s najtežom odlukom u svome životu. Craig provodi svaki slobodan trenutak u bungalovu koji je unajmio u Everdene -u s još nekoliko prijatelja s posla. To je savršen odmor od njegovog stresnog posla, a on obožava i surfati. Jednog vikenda primjetiti će djevojku na plaži - iz svih pogrešnih razloga. Za Jennu i Craiga to je slučajan susret koji bi im mogao promijeniti živote zauvijek!

Zanima Vas što je bilo dalje? Uzmite i čitajte super je. Kada su me pozvali na vikend uz more odmah sam znala koja će mi knjiga biti savršena suputnica za čitanje po putu. Najbolji dio knjige mi je glazba koja ima jako važnu ulogu u životu glavnog ženskog lika Jenne gotovo toliko da je dignuta na razinu sporednog lika, posebno pjesma Beautiful - Christina Aguilera, stoga ako volite kratke, ali slatke, ljetne knjige od srca preporučam A Sea Change (Krivo je more) istinska je uživancija.

Victoria Hislop - Otok

Ovo je jedna od meni najdražih knjiga i odlučila sam ju recenzirati, knjiga mi se jako svidjela od stila pisanja, do teme, pa do likova i mjesta radnje. Knjigu je kod nas u Hrvatskoj objavio Profil.
Mlada Alexis nikada nije zapravo znala majčinu povijest i povijest svoje obitelji s majčine strane, kako je sama željela preispitati sebe, a to joj nije bilo moguće bez znanja u povijest svoje obitelji odlučila je otići u majčino rodno selo Paka,otok Kreta, Grčka, kako bi sama otkrila priču. Prije odlaska majka ju je uputila na svoju prijateljicu iz mladosti Fotini te joj dala pismo koje će ponuditi odgovore na sva pitanja. Stigavši u majčino rodno selo prvo što Alexis zaintrigira je otok odvojen tankim pojasom mora, pod nazivom Spinalonga, otok poznat po koloniji gubavaca. Kada Alexis pronađe Fotini, napokon otkriva priču o životu njene prabake Elene, njezinim dvjema kćerima, potresnu priču o obitelji, ratu, bolesti, ljubavi i politici.
Otok je postao važan dio slagalice za prošlost, sadašnjost i budućnost te za Alexsisin život.

Voljela bih i da knjiga kaže nešto i sama za sebe:  
..'Napokon nije vidjela poniženje, nego junaštvo, nije vidjela podmuklost, nego strast, ne lepru nego ljubav. Sve je sad izašlo na svijetlost dana, rane su razotkrivene i barem je postojala mogućnost da će zarasti. Nije bilo ničeg sramotnog u svemu tome.'' ...
 

Ovo je snažna knjiga o ljubavi, nadi, junaštvu i obiteljskoj povijesti i ući nas da obitelj ne biramo nego se rađamo u njoj ma kakva ona bila tvoja je. Meni se knjiga posebno svidjela jer nosi tu snažnu poruku da se ne treba sramiti nikada ono što jesi i od kuda potječeš. 
Imala sam priliku i čast upoznati gđu. Hislop kada je bila u Zagrebu na Interliberu prije nekoliko godina, i imam veliku sreću da mi je moj primjerak knjigice potpisala. 
Svakako preporuka SVIMA koji nisu pročitali ovu knjigu da je obavezno pročitaju, a slobodno komentiraju tu dali im se svidjela. Eh da i da ne zaboravim po ovoj fenomenalnoj knjizi je napravljena i Grčka TV-serija koja je prije nekoliko godina prikazivana na našim malim ekranima u Hrvatskoj, a mislim da se može negdje pogledati i na internetu (tako sam ja gledala ali to je bilo davno).

Farida Khalaf i Andrea C. Hoffmann - Djevojka koja je pobijedila ISIS - Faridina priča

Moje rodno mjesto Zagreb, Hrvatska, Europa, mjesto Faride, Sinjar, Irak, Azija (njezino mjesto se ne može naći na karti, ali je ovo dovoljno blizu da otprilike izračunamo udaljenost) dijeli prema kartama zračne udaljenosti 2401,37 km, cestovne nešto više 3146,41 km, a duhovno, civilizacijski, kulturološki po meni beskonačan broj.
Jako teško mi je predočiti si život u takvoj sredini koja je općenito okrutna prema ženama, te se žene većinom koriste kao objekti zadovoljstva te kao kućne pomoćnice, kao da su niža vrsta. Da sam se rodila u tom okruženju vjerovatno bi mi zapadna kultura bila čudna, ali da se moram preseliti u krajeve koji se odnose tako prema ženama jako teško bi se prilagodila i vjerovatno bih mnogo puta završila kao Farida (mislim na batine). Jako teško mi je predočiti da netko u kući živi sa tri kalašnjikova, da otac djecu podučava koristiti to isto oružje i da je sve to normalno u kulturi življenja.
Faridina priča o ISIS-u, gubitku obitelji, prijatelja i okruženja u kojem je živjela je jako traumatična za predočiti si, isto kao i bijeg iz ISIS-ovog kampa, pronalazak polovične obitelj, te najgore po meni od svega da zbog svega što je proživjela da joj njena okolina sugerira da se mora sramiti te da je obeščašćena, ja bih se sramila što živim u tako zatucanoj okolini, hvala sudbini, kismet, da je dobila školarinu da živi u Njemačkoj i da ima priliku živjeti u normalnoj okolini, iako pretpostavljam, a i navedeno joj je u knjizi da je to njoj bilo jako teško, jer ipak je riječ o velikim kulturološkim, duhovnim, civilizacijskim razlikama.

..."Ujutro je došao Emir Zeyad i pronašao me na podu. Spopao ga je siloviti bijes. "Ti jadna beštijo!" urlao je. "Ako pod svaku cijenu želiš umrijeti, rado ću ti pomoći u tom! Sad ćeš naučiti lekciju!"
podigao me na ramena, dohvatio šipku s kukicama i sve zajedno iznio iz moje zatvoreničke sobe. Začudo, uopće mu nije smetalo što sam potpuno otkrivena i što imam na sebi samo onu omraženu plavu haljinu u kojoj me zlostavljao. Nije mario ni za to što su me mogli vidjeti i drugi muškarci. Upravo suprotno: čak ih je ohrabrio da ga slijede. Znatiželjnima kakvi su bili, nije trebalo dvaput reći. Slutila sam da će se desiti zlo kada me unio u prostoriju u koju su smjestili Evin i mene odmah po dolasku. Zeyad me položio preko stola i tražio da mu donesu električni kabel. A onda me počeo mlatiti svom silom.
"Ti vražja droljo", psovao je. "Misliš da ču dopustiti da radiš sa mnom što te volja? Pokazat ću ja tebi!"
Bičevao me po leđima sve dok se kroz plavu haljinu nije probila krv. Oko nas je stajala grupa od dvadesetak muškaraca. Poticali su ga i bodrili njegovi napadaj bijesa povicima ALLAHU - AKBAR.
"Tako je, pokaži joj" derali su se. "Pokaži joj kako postupamo s poklonicima đavla!"
Zeyad je bio izvan sebe. Mlatio me je sve divljije i divljije. Malo bi koristio kabel, a malo šipku za odjeću s kukicama, koju je uzeo iz one prostorije. Mrcvario mi je cijelo tijelo. Njegovi udarci nisu štedjeli ni moje noge ni glavu. Šipkom me udario u lice i ozlijedio mi lijevo oko, tako da više nisam mogla gledati. Vjerujem da me htio ubiti - ili mu je u najmanju ruku bio potpuno svejedno hoću li preživjeti. Moji ožiljci i danas svjedoče o njegovom nezamislivo brutalnom postupku.
U neko doba, kada su bolovi postali prejaki, konačno sam izgubila svijest. ..."

Ovim odlomkom se najbolje može uvidjeti kako ti barbari se odnose prema pripadnicama nježnijeg spola, prema osobama koje su druge vjere. Farida je imala veliku sreću da je uspjela sa svojim zdravstvenim stanjem preživjeti Emira Zeyada.

... "No, Azerbajdžanac ga je više u opće nije slušao; njemu je na pameti bilo samo jedno. "Doktore, koliko će trebati da postane upotrebljiva?" nestrpljivo je upitao.
"To još ne mogu reći. Trenutačno je nitko ne smije ni dodirnuti." U sebi sam slavila. Eto ti sad, ti stari pohotniče, pomislila sam. Loše si investirao svojih pedeset dolara!
Brzo sam  se upoznala s rasporedom zbivanja u kampu, iako sam isprva provodila vrijeme ležeći u kontejneru. Dnevni raspored bio je određen raznim događanjima. Jedan od njih bio je vrijeme molitve, kojeg su se pridržavali svi stanovnici kampa -  neki dobrovoljno, a neki silom prilika. Na praznome mjestu između kontejnera, pet puta na dan, okupljali su se svi, uključujući i otete žene.
"Zašto se ne usprotivite?" upitala sam Evin.
"Na početku sam pokušala", priznala je. "Ali su me premlatili. S tim se ne treba šaliti Farida, jer to ništa ne znači, vjeruj mi."
Vjerovala sam joj. Svakog jutra i večeri, prije ili nakon što bi ih muškarci odveli, djevojke bi u kontejneru tajno slavile vlastiti ritual. No, ljutila sam se na njih, bez obzira na to, jer mi se činilo da su se molile istome Bogu kao i naši neprijatelji. Ljutila sam se zato što su im muškarci nametnuli svoju volju. Ljutila sam se jer smo bile bespomoćne i odlučila da neću sudjelovati u tom.
Drugi događaji koji je određivao dnevni raspored djevojaka bile su potrebe muškaraca. Svaki dan iznova, Evin i druge djevojke pozivali su njihovi vlasnici. To se službeno nazivalo obavljanjem kućanskih poslova, a ponekad bi i bilo tako. Djevojke su povremeno morale očistiti kontejner svojeg gospodara ili oprati njegovo rublje. Kuhanje nije spadalo u njihove zadate jer je muškarce hranom opskrbljivala središnja kantina. Kuhar im je spravljao obroke na libijski način, što znači da je čitav obrok pomiješan zajedno - riža, povrće, meso i salata. Donosili su i nama jedan tanjur. To je najčešće činio Azzad, nakon čega bismo sve zajedno jele vilicom iz istog tanjura. Nije nam bilo drago to jelo, ali kako smo uglavnom bile užasno gladne, bile smo zahvalne Azzadu što barem on misli na nas. Drugi su vojnici jednostavno zaboravljali da i mi moramo jesti.
No, kada bi vlasnici pozivali djevojke u svoje kontejnere, ti su pozivi najčešće podrazumijevali službu druge vrste. Moje supatnice nisu o tome otvoreno govorile, no shvatila sam da su svaki put kada bi ih pozvali, bile jako nervozne i prestrašene. Nestale bi kroz vrata posramljeno pognutih glava i vratile se natrag uplakanih lica. Brzo sam dokučila što sve to znači - i bilo me strah. Naše ropstvo je prije svega bilo seksualne prirode. Moje su prijateljice uzimale pilulu. Tvrdile su da si m njihovi vlasnici "propisali" taj lijek, iako one same ne znaju o čemu se zapravo radi. No, natpis na pakiranju mogle su dobro pročitati i razumjeti, baš kao i ja.
Kada bi Evin dolazila od Mahmuda i odložila svoj crni veo, redovito bi imala ogrebotine i modrice po tijelu. Tada bi se u turskom sjedu spustila do mene na madrac, položila glavu na moja prsa i počela po tiho plakati, dok bih joj ja milovala kosu. Nismo morale trošiti riječi na ono što se dogodilo; bilo mi je posve jasno da Mahmudi čini nažao mojoj prijateljici." ...

Trpjeti nametanje tuđe volje, vjere, odnos prema ženama koji je dno dna, sve to proživljavaju žene koje su i dan danas zatočene u "kampovima" ovih barbara. U nadi da će se nacija u tim dijelovima svijeta opametiti, da će prestati pod izlikom "vjere" pljačkati i uništavati društvo i svoju pokrajinu i zemlju, te ostatak svijeta.
Preporučujem da pročitate Faridinu priču jer na žalost ne znamo što nam budućnost nosi, a na žalost jako nam je blizu ISIS i nikad ne znamo gdje i kada bi mogli napasti, čisto da napakoste "nevjernicima".
Knjigu u Hrvatskoj je izdao FOKUS. Više o knjizi