Moje rodno mjesto Zagreb, Hrvatska, Europa, mjesto Faride, Sinjar, Irak, Azija (njezino mjesto se ne može naći na karti, ali je ovo dovoljno blizu da otprilike izračunamo udaljenost) dijeli prema kartama zračne udaljenosti 2401,37 km, cestovne nešto više 3146,41 km, a duhovno, civilizacijski, kulturološki po meni beskonačan broj.
Jako teško mi je predočiti si život u takvoj sredini koja je općenito okrutna prema ženama, te se žene većinom koriste kao objekti zadovoljstva te kao kućne pomoćnice, kao da su niža vrsta. Da sam se rodila u tom okruženju vjerovatno bi mi zapadna kultura bila čudna, ali da se moram preseliti u krajeve koji se odnose tako prema ženama jako teško bi se prilagodila i vjerovatno bih mnogo puta završila kao Farida (mislim na batine). Jako teško mi je predočiti da netko u kući živi sa tri kalašnjikova, da otac djecu podučava koristiti to isto oružje i da je sve to normalno u kulturi življenja.
Faridina priča o ISIS-u, gubitku obitelji, prijatelja i okruženja u kojem je živjela je jako traumatična za predočiti si, isto kao i bijeg iz ISIS-ovog kampa, pronalazak polovične obitelj, te najgore po meni od svega da zbog svega što je proživjela da joj njena okolina sugerira da se mora sramiti te da je obeščašćena, ja bih se sramila što živim u tako zatucanoj okolini, hvala sudbini, kismet, da je dobila školarinu da živi u Njemačkoj i da ima priliku živjeti u normalnoj okolini, iako pretpostavljam, a i navedeno joj je u knjizi da je to njoj bilo jako teško, jer ipak je riječ o velikim kulturološkim, duhovnim, civilizacijskim razlikama.
..."Ujutro je došao Emir Zeyad i pronašao me na podu. Spopao ga je siloviti bijes. "Ti jadna beštijo!" urlao je. "Ako pod svaku cijenu želiš umrijeti, rado ću ti pomoći u tom! Sad ćeš naučiti lekciju!"
podigao me na ramena, dohvatio šipku s kukicama i sve zajedno iznio iz moje zatvoreničke sobe. Začudo, uopće mu nije smetalo što sam potpuno otkrivena i što imam na sebi samo onu omraženu plavu haljinu u kojoj me zlostavljao. Nije mario ni za to što su me mogli vidjeti i drugi muškarci. Upravo suprotno: čak ih je ohrabrio da ga slijede. Znatiželjnima kakvi su bili, nije trebalo dvaput reći. Slutila sam da će se desiti zlo kada me unio u prostoriju u koju su smjestili Evin i mene odmah po dolasku. Zeyad me položio preko stola i tražio da mu donesu električni kabel. A onda me počeo mlatiti svom silom.
"Ti vražja droljo", psovao je. "Misliš da ču dopustiti da radiš sa mnom što te volja? Pokazat ću ja tebi!"
Bičevao me po leđima sve dok se kroz plavu haljinu nije probila krv. Oko nas je stajala grupa od dvadesetak muškaraca. Poticali su ga i bodrili njegovi napadaj bijesa povicima ALLAHU - AKBAR.
"Tako je, pokaži joj" derali su se. "Pokaži joj kako postupamo s poklonicima đavla!"
Zeyad je bio izvan sebe. Mlatio me je sve divljije i divljije. Malo bi koristio kabel, a malo šipku za odjeću s kukicama, koju je uzeo iz one prostorije. Mrcvario mi je cijelo tijelo. Njegovi udarci nisu štedjeli ni moje noge ni glavu. Šipkom me udario u lice i ozlijedio mi lijevo oko, tako da više nisam mogla gledati. Vjerujem da me htio ubiti - ili mu je u najmanju ruku bio potpuno svejedno hoću li preživjeti. Moji ožiljci i danas svjedoče o njegovom nezamislivo brutalnom postupku.
U neko doba, kada su bolovi postali prejaki, konačno sam izgubila svijest. ..."
Ovim odlomkom se najbolje može uvidjeti kako ti barbari se odnose prema pripadnicama nježnijeg spola, prema osobama koje su druge vjere. Farida je imala veliku sreću da je uspjela sa svojim zdravstvenim stanjem preživjeti Emira Zeyada.
... "No, Azerbajdžanac ga je više u opće nije slušao; njemu je na pameti bilo samo jedno. "Doktore, koliko će trebati da postane upotrebljiva?" nestrpljivo je upitao.
"To još ne mogu reći. Trenutačno je nitko ne smije ni dodirnuti." U sebi sam slavila. Eto ti sad, ti stari pohotniče, pomislila sam. Loše si investirao svojih pedeset dolara!
Brzo sam se upoznala s rasporedom zbivanja u kampu, iako sam isprva provodila vrijeme ležeći u kontejneru. Dnevni raspored bio je određen raznim događanjima. Jedan od njih bio je vrijeme molitve, kojeg su se pridržavali svi stanovnici kampa - neki dobrovoljno, a neki silom prilika. Na praznome mjestu između kontejnera, pet puta na dan, okupljali su se svi, uključujući i otete žene.
"Zašto se ne usprotivite?" upitala sam Evin.
"Na početku sam pokušala", priznala je. "Ali su me premlatili. S tim se ne treba šaliti Farida, jer to ništa ne znači, vjeruj mi."
Vjerovala sam joj. Svakog jutra i večeri, prije ili nakon što bi ih muškarci odveli, djevojke bi u kontejneru tajno slavile vlastiti ritual. No, ljutila sam se na njih, bez obzira na to, jer mi se činilo da su se molile istome Bogu kao i naši neprijatelji. Ljutila sam se zato što su im muškarci nametnuli svoju volju. Ljutila sam se jer smo bile bespomoćne i odlučila da neću sudjelovati u tom.
Drugi događaji koji je određivao dnevni raspored djevojaka bile su potrebe muškaraca. Svaki dan iznova, Evin i druge djevojke pozivali su njihovi vlasnici. To se službeno nazivalo obavljanjem kućanskih poslova, a ponekad bi i bilo tako. Djevojke su povremeno morale očistiti kontejner svojeg gospodara ili oprati njegovo rublje. Kuhanje nije spadalo u njihove zadate jer je muškarce hranom opskrbljivala središnja kantina. Kuhar im je spravljao obroke na libijski način, što znači da je čitav obrok pomiješan zajedno - riža, povrće, meso i salata. Donosili su i nama jedan tanjur. To je najčešće činio Azzad, nakon čega bismo sve zajedno jele vilicom iz istog tanjura. Nije nam bilo drago to jelo, ali kako smo uglavnom bile užasno gladne, bile smo zahvalne Azzadu što barem on misli na nas. Drugi su vojnici jednostavno zaboravljali da i mi moramo jesti.
No, kada bi vlasnici pozivali djevojke u svoje kontejnere, ti su pozivi najčešće podrazumijevali službu druge vrste. Moje supatnice nisu o tome otvoreno govorile, no shvatila sam da su svaki put kada bi ih pozvali, bile jako nervozne i prestrašene. Nestale bi kroz vrata posramljeno pognutih glava i vratile se natrag uplakanih lica. Brzo sam dokučila što sve to znači - i bilo me strah. Naše ropstvo je prije svega bilo seksualne prirode. Moje su prijateljice uzimale pilulu. Tvrdile su da si m njihovi vlasnici "propisali" taj lijek, iako one same ne znaju o čemu se zapravo radi. No, natpis na pakiranju mogle su dobro pročitati i razumjeti, baš kao i ja.
Kada bi Evin dolazila od Mahmuda i odložila svoj crni veo, redovito bi imala ogrebotine i modrice po tijelu. Tada bi se u turskom sjedu spustila do mene na madrac, položila glavu na moja prsa i počela po tiho plakati, dok bih joj ja milovala kosu. Nismo morale trošiti riječi na ono što se dogodilo; bilo mi je posve jasno da Mahmudi čini nažao mojoj prijateljici." ...
Trpjeti nametanje tuđe volje, vjere, odnos prema ženama koji je dno dna, sve to proživljavaju žene koje su i dan danas zatočene u "kampovima" ovih barbara. U nadi da će se nacija u tim dijelovima svijeta opametiti, da će prestati pod izlikom "vjere" pljačkati i uništavati društvo i svoju pokrajinu i zemlju, te ostatak svijeta.
Preporučujem da pročitate Faridinu priču jer na žalost ne znamo što nam budućnost nosi, a na žalost jako nam je blizu ISIS i nikad ne znamo gdje i kada bi mogli napasti, čisto da napakoste "nevjernicima".
Knjigu u Hrvatskoj je izdao FOKUS. Više o knjizi
Jako teško mi je predočiti si život u takvoj sredini koja je općenito okrutna prema ženama, te se žene većinom koriste kao objekti zadovoljstva te kao kućne pomoćnice, kao da su niža vrsta. Da sam se rodila u tom okruženju vjerovatno bi mi zapadna kultura bila čudna, ali da se moram preseliti u krajeve koji se odnose tako prema ženama jako teško bi se prilagodila i vjerovatno bih mnogo puta završila kao Farida (mislim na batine). Jako teško mi je predočiti da netko u kući živi sa tri kalašnjikova, da otac djecu podučava koristiti to isto oružje i da je sve to normalno u kulturi življenja.
Faridina priča o ISIS-u, gubitku obitelji, prijatelja i okruženja u kojem je živjela je jako traumatična za predočiti si, isto kao i bijeg iz ISIS-ovog kampa, pronalazak polovične obitelj, te najgore po meni od svega da zbog svega što je proživjela da joj njena okolina sugerira da se mora sramiti te da je obeščašćena, ja bih se sramila što živim u tako zatucanoj okolini, hvala sudbini, kismet, da je dobila školarinu da živi u Njemačkoj i da ima priliku živjeti u normalnoj okolini, iako pretpostavljam, a i navedeno joj je u knjizi da je to njoj bilo jako teško, jer ipak je riječ o velikim kulturološkim, duhovnim, civilizacijskim razlikama.
..."Ujutro je došao Emir Zeyad i pronašao me na podu. Spopao ga je siloviti bijes. "Ti jadna beštijo!" urlao je. "Ako pod svaku cijenu želiš umrijeti, rado ću ti pomoći u tom! Sad ćeš naučiti lekciju!"
podigao me na ramena, dohvatio šipku s kukicama i sve zajedno iznio iz moje zatvoreničke sobe. Začudo, uopće mu nije smetalo što sam potpuno otkrivena i što imam na sebi samo onu omraženu plavu haljinu u kojoj me zlostavljao. Nije mario ni za to što su me mogli vidjeti i drugi muškarci. Upravo suprotno: čak ih je ohrabrio da ga slijede. Znatiželjnima kakvi su bili, nije trebalo dvaput reći. Slutila sam da će se desiti zlo kada me unio u prostoriju u koju su smjestili Evin i mene odmah po dolasku. Zeyad me položio preko stola i tražio da mu donesu električni kabel. A onda me počeo mlatiti svom silom.
"Ti vražja droljo", psovao je. "Misliš da ču dopustiti da radiš sa mnom što te volja? Pokazat ću ja tebi!"
Bičevao me po leđima sve dok se kroz plavu haljinu nije probila krv. Oko nas je stajala grupa od dvadesetak muškaraca. Poticali su ga i bodrili njegovi napadaj bijesa povicima ALLAHU - AKBAR.
"Tako je, pokaži joj" derali su se. "Pokaži joj kako postupamo s poklonicima đavla!"
Zeyad je bio izvan sebe. Mlatio me je sve divljije i divljije. Malo bi koristio kabel, a malo šipku za odjeću s kukicama, koju je uzeo iz one prostorije. Mrcvario mi je cijelo tijelo. Njegovi udarci nisu štedjeli ni moje noge ni glavu. Šipkom me udario u lice i ozlijedio mi lijevo oko, tako da više nisam mogla gledati. Vjerujem da me htio ubiti - ili mu je u najmanju ruku bio potpuno svejedno hoću li preživjeti. Moji ožiljci i danas svjedoče o njegovom nezamislivo brutalnom postupku.
U neko doba, kada su bolovi postali prejaki, konačno sam izgubila svijest. ..."
Ovim odlomkom se najbolje može uvidjeti kako ti barbari se odnose prema pripadnicama nježnijeg spola, prema osobama koje su druge vjere. Farida je imala veliku sreću da je uspjela sa svojim zdravstvenim stanjem preživjeti Emira Zeyada.
... "No, Azerbajdžanac ga je više u opće nije slušao; njemu je na pameti bilo samo jedno. "Doktore, koliko će trebati da postane upotrebljiva?" nestrpljivo je upitao.
"To još ne mogu reći. Trenutačno je nitko ne smije ni dodirnuti." U sebi sam slavila. Eto ti sad, ti stari pohotniče, pomislila sam. Loše si investirao svojih pedeset dolara!
Brzo sam se upoznala s rasporedom zbivanja u kampu, iako sam isprva provodila vrijeme ležeći u kontejneru. Dnevni raspored bio je određen raznim događanjima. Jedan od njih bio je vrijeme molitve, kojeg su se pridržavali svi stanovnici kampa - neki dobrovoljno, a neki silom prilika. Na praznome mjestu između kontejnera, pet puta na dan, okupljali su se svi, uključujući i otete žene.
"Zašto se ne usprotivite?" upitala sam Evin.
"Na početku sam pokušala", priznala je. "Ali su me premlatili. S tim se ne treba šaliti Farida, jer to ništa ne znači, vjeruj mi."
Vjerovala sam joj. Svakog jutra i večeri, prije ili nakon što bi ih muškarci odveli, djevojke bi u kontejneru tajno slavile vlastiti ritual. No, ljutila sam se na njih, bez obzira na to, jer mi se činilo da su se molile istome Bogu kao i naši neprijatelji. Ljutila sam se zato što su im muškarci nametnuli svoju volju. Ljutila sam se jer smo bile bespomoćne i odlučila da neću sudjelovati u tom.
Drugi događaji koji je određivao dnevni raspored djevojaka bile su potrebe muškaraca. Svaki dan iznova, Evin i druge djevojke pozivali su njihovi vlasnici. To se službeno nazivalo obavljanjem kućanskih poslova, a ponekad bi i bilo tako. Djevojke su povremeno morale očistiti kontejner svojeg gospodara ili oprati njegovo rublje. Kuhanje nije spadalo u njihove zadate jer je muškarce hranom opskrbljivala središnja kantina. Kuhar im je spravljao obroke na libijski način, što znači da je čitav obrok pomiješan zajedno - riža, povrće, meso i salata. Donosili su i nama jedan tanjur. To je najčešće činio Azzad, nakon čega bismo sve zajedno jele vilicom iz istog tanjura. Nije nam bilo drago to jelo, ali kako smo uglavnom bile užasno gladne, bile smo zahvalne Azzadu što barem on misli na nas. Drugi su vojnici jednostavno zaboravljali da i mi moramo jesti.
No, kada bi vlasnici pozivali djevojke u svoje kontejnere, ti su pozivi najčešće podrazumijevali službu druge vrste. Moje supatnice nisu o tome otvoreno govorile, no shvatila sam da su svaki put kada bi ih pozvali, bile jako nervozne i prestrašene. Nestale bi kroz vrata posramljeno pognutih glava i vratile se natrag uplakanih lica. Brzo sam dokučila što sve to znači - i bilo me strah. Naše ropstvo je prije svega bilo seksualne prirode. Moje su prijateljice uzimale pilulu. Tvrdile su da si m njihovi vlasnici "propisali" taj lijek, iako one same ne znaju o čemu se zapravo radi. No, natpis na pakiranju mogle su dobro pročitati i razumjeti, baš kao i ja.
Kada bi Evin dolazila od Mahmuda i odložila svoj crni veo, redovito bi imala ogrebotine i modrice po tijelu. Tada bi se u turskom sjedu spustila do mene na madrac, položila glavu na moja prsa i počela po tiho plakati, dok bih joj ja milovala kosu. Nismo morale trošiti riječi na ono što se dogodilo; bilo mi je posve jasno da Mahmudi čini nažao mojoj prijateljici." ...
Trpjeti nametanje tuđe volje, vjere, odnos prema ženama koji je dno dna, sve to proživljavaju žene koje su i dan danas zatočene u "kampovima" ovih barbara. U nadi da će se nacija u tim dijelovima svijeta opametiti, da će prestati pod izlikom "vjere" pljačkati i uništavati društvo i svoju pokrajinu i zemlju, te ostatak svijeta.
Preporučujem da pročitate Faridinu priču jer na žalost ne znamo što nam budućnost nosi, a na žalost jako nam je blizu ISIS i nikad ne znamo gdje i kada bi mogli napasti, čisto da napakoste "nevjernicima".
Knjigu u Hrvatskoj je izdao FOKUS. Više o knjizi
Nema komentara:
Objavi komentar